Dvadeset i šest godina od parafiranja: Šta nam je donio Dejtonski sporazum?

Prije 26 godina 21. novembra, u vojnoj bazi Wright-Petterson u gradiću Dejtonu, američkoj državi Ohio, parafiran je Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum.

Dejtonski sporazum su nakon trosedmičnih pregovora koji su počeli 1. novembra 1995. godine, parafirali predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Sporazum je parafiran u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD-a Warrena Christophera, a osim njega glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Prošle godine, u sarajevskoj Vijećnici upriličena je svečana ceremonija kojom je obilježeno četvrt vijeka od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, 14. decembra 1995. godine. Ključna poruka svih govornika tada je bila: Održao je mir, ali vrijeme je da se unaprijedi!.

Danas, 26 godina poslije, umjesto unaprijeđivanja Dejtonskog sporazuma čime bi se ubrzao EU i NATO put naše zemlje, duhovi Načertanije, Karađorđeva, Memoranduma SANU 1 i 2, oživjeli su u svojoj punoj snazi i predstavljaju prijetnju miru.

Nije više zagovornicima raspada države Bosne i Hercegovine “u modi” koristiti termin “velika Srbija” jer je on pokopan sa Slobodanom Miloševićem, ali jeste novi “srpski svet”.

I umjesto da se vode rasprave kako ispuniti uvjete da Bosna i Hercegovina postane što prije članicom velike evropske porodice, i da se radi na njima, u našoj se zemlji sve glasnije izgovoraju riječi za koje smo mislili “nikada više”- rat, sukobi, podjela, otcjepljenje…

– Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut – kazao je rahmetli Alija Izetbegović nakon ceremonije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.

Mir je tada postignut, ali 26 godina poslije svi su zabrinuti najavama člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da će unilateralno povući saglanosti sa sporazuma o formiranju Oružanih snaga BiH, VSTVBIH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Dodik u posljednje vrijeme, kako su učestale prijetnje međunarodnih faktora da bi mogle uslijediti sankcije, uporno tvrdi da nema plan o otcjepljenju entiteta Republika Srpska, a do prijetnji je upravo njegova glavna politička poruka bila to.

David Pettigrew, profesor Studija filozofije, holokausta i genocida na Univerzitetu Južni Connecticut i član Upravnog odbora Programa studija genocida na čuvenom Univerzitetu Yale u jednom od intervju za Al Jazeeru kazao je:

– Najgori dio Dejtonskog sporazuma, koji je napravio najveću štetu, je odluka da se prizna entitet Republika Srpska, koji je počinio genocid i druge ratne zločine da bi postigao etničku homogenost. U Dejtonu je Republika Srpska priznata i legitimizirana, a čak i nagrađena za svoje genocidne zločine. Od 1995., taktikom govora mržnje, negiranja genocida i veličanja osuđenih ratnih zločinaca, lideri Republike Srpske pokušavaju spriječiti povratak izbjeglica, u daljnjem nastojanju da dostignu početni cilj o etničkoj homogenosti. Od 1995. lideri Republike Srpske odbijaju autoritet državnih sudova, vrijeđaju Visokog predstavnika u BiH i prijete otcjepljenjem. To je svakako najopasniji destabilizirajući faktor za regiju i najveća mana Sporazuma.

Upravo je Pettigrew dao odgovor na pitanje svima onima koji su se čudili zbog čega je Republika Srpska baš 21. novembar uvrstila kao entitetski praznik i neradni dan. Bio je to dan kada je ovaj entitet zvanično priznat u okviru države Bosne i Hercegovine, i stoga od osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pa danas do Dodika, itekako imaju razloga da praznuju na 21. novembar.

Dodikovim secesionističkim planovima, mudro šuteći, a šutnja je znak odobravanja, priklonio se i predsjednik HDZBiH Dragan Čović, koji upravo u ambijentu straha i destablizacije, vidi šansu za ostvarenje svog cilja – treći entitet.

Čović se za treći entitet bori pod krinkom ravnopravnosti, zalaganja za “legitimno predstavljanje”, dobro zakamufliran u evropsku odoru čime se prodaje međunardnoj zajednici kao konstruktivan politički partner i veliki domoljub. A treći entitet je potpuno raspakivanje Dejtonskog sporazuma, koje ko zna gdje bi odvelo ovu zemlju, jer je to otvaranje Pandorine kutije.

Dejtonski sporazum nije postao prepreka samo razvoju BiH, već je i prepreka normalizaciji odnosa u regiji. Srbija i Hrvatska, koje su potpisnice, a ne garanti kako to vole isticati, jačale su veze sa entitetom RS i Hrvatima u Federaciji BiH, pri čemu su u drugom planu ostale međudržavne relacije sa Bosnom i Hercegovinom. I srbijanski i hrvatski državni vrh, redovno posjećuju Banja Luku i zapadnu obalu Mostara, dok su institucije BiH u Sarajevu za njih tek usputna stanica, i to jednom u nekoliko godina.

Upravo zbog ovakvog odnosa vlasti susjednih država, postoje brojna otvorena međudržavna pitanja koja se moraju riješiti isključivo u institucijama države Bosne i Hercegovine.

Danas, 26 godina od parafiranja Dejtonskog sporazuma umjesto da je država Bosna i Hercegovina u nekoj drugoj priči, priči koja će vodi ka Ustavu koji će omogućiti bolju funkcionalnost države, vratili smo se nažalost u 1991. godinu, a naši susjedi kao da su sve ovo vrijeme vrebali samo pogodan trenutak, umiješali su se dobrano, iako im uloga samo potpisnica Dejtonskog sporazuma ne daje takva prava. I zato jedno posve logično i pitanje za razmišljanje svima, šta nam je donio Dejtonski sporazum?

Faktor