Vojni sporazum Srbije i Mađarske: još zveckanja oružjem?

Srbija i Mađarska potpisale su sporazum o saradnji u oblasti odbrane. Do toga dolazi nakon deklaracije o vojnoj saradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, koja je u Beogradu ocijenjena kao provokativna.

Potpisan je dokument kojim se operacionalizuje i konkretizuje sporazum o strateškoj saradnji Srbije i Mađarske u oblasti odbrane koji je postignut 2023, izjavio je nakon potpisivanja predsjednik Aleksandar Vučić. On je istakao da je ključni element tih odnosa vojna saradnjakoja se ogleda kroz realizaciju bilateralnih i multinacionalnih vježbi, vojno-vojna i vojno-tehnička saradnja u oblastima nabavke sistema i sredstava naoružanja.

Predsjednik Srbije vjeruje da je to korak bliže vojnom savezu dvije zemlje, ali da se o tome pitaju i mađarska strana, kao i mađarski i srpski parlament.

Vjerovatno se o tome pita i NATO, jer je Mađarska njegova članica.

Odgovor Hrvatskoj, Albaniji i Kosovu

Sporazum, dakle, nije neki preveliki novitet, ali dolazi nakon deklaracije o vojnoj saradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, koja je u Beogradu ocijenjena kao provokativna. Potpisivanje dokumenta sa Mađarskom se stoga vidi i kao odgovor Beograda na tu inicijativu, koji se može posmatrati i kao nastavak Vučićevog takmičenja sa Hrvatskom.

Praktična vrijednost tog sporazuma nije previše značajna za dobrobit građana Srbije, ili njihovu bezbjednost i, kako za DW ističe direktor Instituta za evropske poslove Naim Leo Beširi, „kada se analiziraju svi strateški ugovori koje Srbija potpisuje, ona takve ugovore nema jedino sa Burkinom Faso“.

„Taj sporazum je fokusiran isključivo na ekonomske dobitke za firme koje su bliske dvojici autoritarnih lidera Viktoru Orbanu i Aleksandru Vučiću. Tako da ovaj sporazum može imati taj PR efekat, kao nekakva kontrateža dogovoru koji je imala Hrvatska, ali suštinski on nema nekog velikog značaja“, kaže Beširi. 

Učvršćivanje autoritarnog prijateljstva

Potpisivanje vojnog sporazuma s Mađarskom jeste nekakav odgovor na trojni sporazum Hrvatske, Albanije i Kosova, smatra Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam. On ujedno podsjeća i na inicijative koje stižu iz Crne Gore.

„Vidimo da Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije, traži da Crna Gora potpiše vojno-tehnički sporazum sa Srbijom, Mađarskom i Slovačkom. Dodatni motiv tog sporazuma jeste da se još više učvrsti to autoritarno prijateljstvo dva lidera, Orbana i Vučića, i savezništvo sa Mađarskom, koja je sigurno jedan od glavnih zastupnika Srbije u Evropskoj uniji. Ono što je tu zabrinjavajuće jeste što, umjesto diplomatskih inicijativa, mi imamo zveckanje oružjem u regionu“, smatra Popov.

Oštra retorika je besplatna

Opasnosti od nove trke u naoružanju u regionu svakako postoje, navodi Naim Leo Beširi. Jer, kako kaže, „uvijek možete računati na nacionalističke snage da krenu naprijed i zaoštravaju retoriku“.

„Mene jedino tješi da niko u regionu, uključujući i Srbiju, nema para za tako nešto. Ali, to neće spriječiti populiste u Srbiji, Hrvatskoj, Albaniji, Bosni i Hercegoviniili Kosovu, da se busaju u nacionalistička prsa. Djeluje mi ipak da niko u regionu više ne želi da ratuje, tako da sumnjam da kupovina bilo kakvog naoružanja može dovesti do toga da ga neko upotrebi“, ocjenjuje Beširi za DW. 

Daleko od vojnog saveza

Popov ocjenjuje da je svakako neodgovorno praviti takve sporazume u regionu, pogotovu ako se ima na umu da se oni potpisuju između zemalja koje su članice NATO i onih koje to nisu.

„Mađarska, recimo, ima svoje obaveze u okviru NATO, ali je istovremeno i zemlja koja oponira odlukama koje se donose unutar EU u Briselu. To pokazuje da se koristi jedna opšta zbrka koja vlada u globalnim odnosima. Za Vučića je to prilika da amortizuje ovo što mu se dešava u zemlji i u tom smislu sada se koristi prilika za neka opšta prestrojavanja za koja je neizvjesno kako će se završiti“, navodi Popov.

Naim Leo Beširi skreće pažnju da „svi ti sporazumi ne mogu imati punu snagu vojnog saveza, jer bi u tom slučaju morale da postoje neke sankcije, i šta se dešava ukoliko neko bude napadnut, i tako nešto i ne možete praviti ukoliko ste članica NATO. Ovdje je više riječ o nekakvoj saradnji u razmjeni informacija, obrazovanja, mogućnost raznih obuka, vježbi, i slično.“

Nepotrebna psihoza

Ako pak govorimo o uticaju takvih vojnih sporazuma na regionalnu stabilnost, Beširi kaže da ona „prije svega zavisi od ponašanja političara regiona“.

„Od njihove retorike zavisi koliko će se osjećati netrpeljivost, i jedina nada mi je da u regionu niko nema ni materijalne ni ljudske resurse za nešto više od zapaljive retorike“, smatra naš sagovornik.

Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov ocjenjuje da „potpisivanje takvih sporazuma izaziva jednu potpuno nepotrebnu psihozu. Inače imamo previše zapaljivog materijala na ovim prostorima, prije svega u Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu, i gomilu unutrašnjih nestabilnosti u zemljama regiona, i na ovaj način se samo doliva ulje na vatru“, zaključuje Popov za DW.