Bosna dočekala bolje dane: Košarka se vraća kući

Prvak Evrope od prije 46 godina na dobrom je putu da se opet nađe među najboljim timovima regije i potvrdi da je Sarajevo i dalje grad vrhunske košarke.

• Fuad Kovačević /Al Jazeeea

Pričao je nama, novinarima, krajem augusta ili početkom septembra 2001. godine u Antalyji Bogdan Tanjević – da mu sad ne redam superlative, malo ću kasnije – kako funkcionira uspješan sportski kolektiv. I onda je Boša, kojeg je milina slušati dok veze i priču tka najsitnijim svakodnevnim detaljima, dobar klub usporedio sa – stolicom.

Čuj stolicom, ibretimo se mi i znamo da će, kako god to čudno zvučalo, ubrzo stići logično obrazloženje za tu paralelu.

„Kao što i ova stolica, na kojoj trenutno sjedimo, i pravi sportski klub ‘balansira’ na četiri noge – u sportskom slučaju na četiri segmenta ili principa. Ako nema barem jednog, padate i vi, i stolica, odnosno klub.

Prvi je, naravno, tim, ekipa – igrači, treneri, stručni štab; ukratko – proizvođači. Druga bitna stavka su navijači; koji je razlog ako godinama treniraš, igraš, pobjeđuješ, gubiš… ako se tome nema ko radovati, pa i tugovati, što je supstanca sporta i takmičenja. I treći segment je ‘logistika’, direktori, predsjednici, uprava… koji donose novac i ostale egzistencijalne stvari bez kojih ovi prvi ne bi mogli ništa“, u dahu ispriča Boša i snažno povuče dim iz omiljene mu cigare.

‘Opozicija’ kao četvrti segment uspjeha

Mi i dalje sjedimo (na stolicama na četiri noge, jer da jednu „otpiliš“ našli bi se na podu) i čekamo da Boša završi priču i otkrije šta je četvrta „nogara“. Kontamo, dumamo šta bi to moglo biti, imamo neke svoje „teorije“ i „pojašnjenja“, ali šutimo i, puni poštivanja prema naratoru, znamo da uskoro stiže otkrivanje tajanstvene četvorke.

„Opozicija“, kaže Boša i nasmija se gledajući u naša zbunjena i iznenađena lica. „Opozicija je četvrta noga stolice. Bogati i uspješni, da bi bili u društvu hvaljeni i priznati, jedva čekaju da zamijene mjesta sa trećim segmentom, aktuelnom upravom i administracijom koja donosi logistiku“, u jednoj rečenici pojasni košarkaški trener svih trenera kako funkcionira uspješan sportski kolektiv i kako se stolica – pardon, klub – čvrsto drži na svoje četiri noge; ili segmenta, svejedno.

Tako nam je „govor održao“ prije nepune 24 godine, na Evropskom prvenstvu u Turskoj, maestro koji je dvije godine ranije s tada „prosječnom“ Italijom postao prvak Starog kontinenta. I da, čovjek koji je, dva desetljeća prije reprezentativnog, sa samo 30 godina života i znanjem i autoritetom bez premca, bio tvorac i trener tada prve jugoslavenske ekipe koja je osvojila Kup evropskih prvaka. Sjetit će se savramenici tog 5. aprila 1979. godine u Grenobleu, oni mlađi koji vole sport, košarku pogotovo, čuli su iz priča, medija, sa društvenih mreža kako je Košarkaši klub Bosna iz Sarajeva postao prvak Evrope, pobijedivši u finalu favorizirani Emerson iz Varesea (Italija) 96:93.

O toj utakmici odigranoj prije 46 godina mnogo toga se može naći u bespućima interneta, kome je zanimljivo može nešto saznati „iz prve ruke“, u tekstu objavljenom povodom 40. godišnjice čarobne noći u francuskom olimpijskom gradu, ali ono što niko nikad neće moći osporiti je da biti prvak Evrope mogu samo najbolji i da taj uspjeh uvijek može i mora biti nadahnuće ako se sjedi na stolici sa četiri zdrave noge; ili kako se sa četiri kvalitetna, međusobno isprepletena segmenta stiže do vrha.

Opet je puna Dvorana ‘Mirza Delibašić’

Prvi od tih segmenata, igrači i stručni štab, danas pokazuje da se „rađa“ nešto novo, da se kvalitetna košarka vraća u glavni grad Bosne i Hercegovine. Bez obzira što je u prvih dvanaest samo pet bh. igrača (plus po tri Amerikanca i Srbijanca te jedan iz DR Konga) u Drugoj ABA ligi, tim se pravi od onoga što u tom trenutku možeš selektirati i finansijski „ispoštovati“. U Sarajevu i drugim bh. gradovima ne manjka klubova i košarkaških škola, no čim se među mladim igračima uoči dobar potencijal, oni (prerano) odlaze u bogatije i organiziranije regionalne i evropske klubove.

O navijačima Bosne, pogotovo iz šampionskih vremena bivše države i ere Boše Tanjevića, Mirze Delibašića, Ratka Radovanovića, Žarka Varajića, Sabita Hadžića, Emira Mutapčića… te sa sjetom podsjećanja na početak dvijehiljaditih i krcate Skenderije tokom nekoliko odličnih sezona u ABA ligi ne treba trošiti riječi. Popunjena Dvorana „Mirza Delibašić“ u play-offu protiv Vojvodine u četvrtak navečer samo je potvrda da Sarajlije i dalje vole košarku te da „druga nogara“ Bošine stolice nije i nikada neće biti prepreka da Bosna ponovo krene ka pozicijama koje zaslužuje.

O Bosninim padovima, uzdizanjima, blokiranim računima, najavljenim gašenjima i u posljednji tren spašavanjima podeblja bi se knjiga mogla napisati. Svega je tu bilo nakon uspješnih nekoliko godina kada su glavni sponzori bili (bogati i izdašni) ASA i BH Telecom. Kada je novca ponestalo klub je „ostao sam sa sobom“, javljali su se i glavne poluge često preuzimali razni „sportski radnici“, tajkuni koji su gotovo pa preko noći, sumnjivo i netransparentno, stigli do značajnog bogatstva, zadržavši nikakav sportski i morali svjetonazor.

U ‘top 5’ najvećih brendova glavnog grada

„Treća nogara“ je tada na sportskom planu, slično kao u kulturi, gledala samo vlastiti interes, a klub se, zahvaljujući onima koji vole košarku, prije nekoliko godina ipak počeo vraćati na staze uspjeha. I to ne prolazi nezapaženo, jer košarka je „ponovo in“ u glavnom gradu. Bosna je dobila sponzora (Visit Sarajevo), a prozori uspjeha su ponovo širom otvoreni.

Što, opet, može biti signal za četvrti segment, „opoziciju“, koja će se potruditi da se i ona nađe među uspješnim i poštovanim. Pogotovo ako i zvanično bude potvrđena i realizirana odluka Skupštine ABA lige da najkvalitetniji (prvi) format takmičenja bude proširen sa 16 na 20 klubova, da pobjednik finala play-offa Druge ABA lige direktno prelaze u viši rang, a poraženi će igrati baraž s pretposljednjom ekipom Prve ABA lige.

„Ne znam da li Sarajevo ima veći brend od Bosne. Ako ima, onda sigurno spada u ‘top pet’ najvećih brendova grada. Uvijek je to bio prepoznatljivi sistem rada, koji je krenuo od Boše Tanjevića. Emerik Blum je jedan od najbitnijih ljudi u historiji grada Sarajeva. Pričamo o brendu iza kojeg moraju stati mnogi, ne samo pojedinci, nego sve strukture. To mora biti državni projekat, ali i projekat grada Sarajeva, kantona, ministarstava… Sarajevo treba jaku Bosnu […] a to se ne može dogoditi preko noći. Treba ići korak po korak“, kaže Nenad Marković, jedan od najboljih i najpopularnijih igrača i trenera Bosne (i Hercegovine, na reprezentativnom planu).

Sarajevo će uvijek biti dom prvaka Evrope

Hoće li se Neno uskoro vratiti u Bosnu – što je moguće, kako sam kaže – bio bi potez koji može biti jedan od prvih koraka velikog povratka.

No, ne poslože li se sve četiri „nogare“, odnosno ne dođe li do simbioze četiri Bošina segmenta, povremeni bljeskovi i kratkotrajna nadanja da stižu bolji dani skončat će kao oni kojima smo svjedočili u posljednjih petnaestak godina.

„Dupla“ pobjeda nad favoriziranom Vojvodinom u polufinalu i zakazano finale s ljubljanskom Ilirijom, (igra se na dva dobijena susreta), prilika je da Bosna napravi još jedan iskorak i ostvari plasman u najjaču regionalnu ligu.

Kako god završi put ka (prvoj) ABA ligi, Sarajevo će uvijek biti grad košarke i dom prvaka Evrope, a Bosna je definitivno dočekala bolje dane.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.

IZVOR: AL JAZEERA