Dok budžetlije uživaju četiri slobodna dana, privreda broji gubitke
Dok budžetlije uživaju četiri slobodna dana, privreda broji gubitke
U Federaciji BiH, Praznik rada izgleda sve manje kao simbol borbe za radnička prava, a sve više kao još jedan dokaz koliko je sistem udaljen od stvarnog radnika i stvarne ekonomije. Ove godine, zbog dva neradna dana povodom 1. maja, te zbog neradne nedjelje, trgovci i mali privrednici u ovoj sedmici imaju čak tri neradna dana.
Međutim, dok se u privatnom sektoru vodi borba za opstanak – budžetski sektor uživa u luksuzu od čak četiri neradna dana. Državni službenici već su “uvezali” dane, kao da su unaprijed rezervisali mini godišnji odmor, dok mali trgovci, zanatlije i proizvođači ponovo postaju kolateralna šteta “brige o radniku” koja očito važi selektivno.
“Kako opstati pored ovolikih nameta?”, pitaju se trgovci, naročito oni koji već preživljavaju povećane doprinose i zabranu rada nedjeljom. Posebno je apsurdno što se sve to dešava u trenutku kada je većina ekonomski najranjivijih već na ivici – a država umjesto da im pomogne, zatvara im vrata i gasi svjetla – zakonski.
Primjeri poput Brčko Distrikta, Modriče ili drugih mjesta u Republici Srpskoj pokazuju da nije svuda ista politika – tamo će trgovine 2. maja raditi. U FBiH, međutim, velike kompanije poput Binga i drugih lanaca već su najavile da neće otvarati vrata 1. i 2. maja. I ne zato što je zakon izričit – nego zato što se stvara klima u kojoj se više isplati ne raditi.
…Primjeri poput Brčko Distrikta, Modriče i drugih mjesta u Republici Srpskoj jasno pokazuju razliku u pristupu – tamo je 2. maj radni dan, i veliki trgovački lanci su već najavili da će tog dana raditi, dok će u Federaciji BiH prodavnice ostati zatvorene.
Šta to znači u praksi? Novac građana FBiH opet će se slijevati u kase trgovina u Brčkom i RS-u.
Čiji je to interes? Sigurno ne interesa domaćih malih trgovaca, niti privrede FBiH.
Ovakve odluke samo ubrzavaju odljev kupovne moći iz Federacije, dok se istovremeno guši već oslabljeni realni sektor – kroz poreze, zabrane i nejasnu politiku. A 1. maj, koji bi trebao biti simbol radničke borbe, kod nas je još jedan pokazatelj nepravde i ekonomskog apsurda.
Pitanje ostaje – kako opstati? I da li iko zaista misli na one koji pune budžet?
A ko pije, a ko plaća?
Zna se – budžetlije piju, a plaća narod. Svaki put kad kupi hljeb, ulje, mlijeko – kroz poreze puni budžet. A taj isti budžet se već decenijama ne vraća narodu – nego ga sve više opterećuje.
Zato možda i ne čudi što se u BiH 1. maj ne obilježava protestima ni zahtjevima za prava radnika. Jer ovdje je, izgleda, sve savršeno. Med i mlijeko. Samo što se ti radnici, koji pune budžet, pitaju: “Kako opstati? I da li da radim 2. maja?”
Gradačački glas