Hrvatski mediji: Grade li Rusi u Trebinju vojnu bazu tik do Dubrovnika?

U jeku Ruske agresije na Ukrajinu dvije izravne prijetnje Hrvatskoj prošle su nam ispod radara. Prva je notorni “samoupravni” sovjetski dron. Druga nam upravo prolazi ispod radara a odnosi se na izgradnju vojne baze na 30 km od Dubrovnika, pod izlikom da se radi o velikom međunarodnom aerodromu čiju će izgradnju financirati Srbija, piše Slobodna Dalmacija.

Kako stvari stoje, moguće je da je upravo izgradnja ovog aerodroma bila tema telefonskog razgovora ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika četvrtog dana ruske agresije na Ukrajinu. Pozadina tih razgovora nije otkrivena. Rečeno je tek toliko da su njih dvojica obavili “razmjenu mišljenja o implementaciji dogovora nastalih nakon sastanka predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina i Milorada Dodika u Moskvi u decembru 2012. godine”, te su “zacrtani koraci za intenziviranje napora u tom pravcu”.

No, u selu Mioniće (nedaleko Trebinja) odjednom su počele izmjere za izgradnju piste samo kilometar kraće od Kenedy Space centra na kojeg je slijetao Space Shuttle. Za stanovnike Nevesinja, Bileće i Trebinja taman dovoljno. Za sigurnost Hrvatske možda i previše.

Nije stoga beznačajna videoporuka koji je za otvorenje Hrvatsko-američkog foruma u Zagrebu poslao američki državni tajnik Antony Blinken. – “Napad na vas, napad je na nas”, rekao je Blinken i naglasio kako će “SAD Hrvatskoj uvijek čuvati leđa”.

Skraćeni je to citat članka 5. koji predstavlja kamen temeljac obrambenog sporazuma članica NATO saveza. Taj članak podrazumijeva da se resursi cijelog saveza mogu koristiti za obranu bilo koje članice koja se nalazi pod oružanim napadom. Međutim, članak je napisan prilično rastezljivo, pa bi svaka članica za sebe trebala odlučiti o tome koje će resurse poslati u obranu partnerske države. Čak je i stožernoj članici NATO-a trebalo dvadesetak dana da nakon prve i do sada jedine aktivacije članka 5., dakle nakon terorističkog napada 11. rujna 2001., s usmene potrške prijeđe i na oružanu podršku NATO saveznica.

Neke su lekcije od tada naučene. Mnoge i nisu, pa su članice NATO-a pokazale veliku kreativnost u lažnom prikazivanju razine obrambenih investicija na koju su se sporazumom obvezale. Stoga je razumno da Hrvatska sustavno razvija svoje Oružane snage koje bi premostile administrativni jaz od početka hipotetske agresije do operativne aktivacije članka 5.

Predsjednik Vučić i ministar mu obrane Vulin ljute se kad se u Hrvatskoj Srbija spominje u kontekstu moguće prijetnje, zanemarujući pritom vlastitu ulogu u ratnoj agresiji ‘90-ih godina. Čak kad bismo to zanemarili, ostaje činjenica da se Vučićeva Srbija nije priključila sankcijama protiv Rusije, te da je njima satelitska Republika Srpska s Putinom sklopila dogovore koje upravo sada treba realizirati. Razumno je stoga da Hrvatska jednim okom gleda na lokacije s koje bi joj mogla stići vojna pomoć u slučaju (ponovne) agresije.

Kad bi ruska agresija na Ukrajinu metastazirala, Hrvatska ne bi bila u prvom redu do pozornice, ali je jasno da bi Putin preko Beograda nastojao otvoriti pozadinski front u zaleđu Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Baš kao što se rusko zrakoplovstvo proteklih dana zalijetalo prema švedskom otoku Gottland. Uostalom, Rusi su još u aprilu 2012., uoči aneksije Krima, na aerodromu Konstantin Veliki u Nišu osnovali Rusko-srpski humanitarni centar u kojem se i danas školuju postrojbe za izvanredna stanja iz Srbije, Republike Srpske i Makedonije.

Nakon terorističkog napada na SAD, na summitu u Pragu utemeljene su NATO snage za brzi odgovor (NRF), a poslije ruske aneksije Krima 2014. godine dorađen je Akcijski plan spremnosti (RAP). Unutar Snaga za brzi odgovor formirana je i zajednička međunarodna udarna postrojba za brzi odgovor. Riječ je o postrojbi od oko 5 tisuća vojnika, uglavnom pješaka, podržanih zračnom i pomorskom komponentom, kao i postrojbom za posebne namjene. Njihov prvi angažman bio je ovogodišnje izmještanje snaga u zemlje istočne i jugoistočne Europe. Središnjicu im čini francusko-njemačka brigada od 3500 vojnika baziranih u Lilleu, a njima su pridruženi vojnici iz Poljske, Portugala i Španjolske.

Osim vlastitih Oružanih snaga, kojima je nedavno promaknulo prinudno slijetanje starog sovjetskog drona, Hrvatska na svom području nema drugih oružanih postrojbi. Sretna je okolnost što je od dva zajednička zapovjedna centra NATO-a nama najbliži onaj u Napulju. U sicilijanskoj Sigonelli stacionirana su 4 izviđačka drona RQ-4D Global Hawk koja trenutno patroliraju u regiji Crnog mora.

Njihova autonomija i doseg su toliki da prostor Dalmacije, pa i ostatka Hrvatske mogu smatrati svojim dnevnim boravkom. Od 16 AWACS-a baziranih u njemačkom Geilenkirchenu, nekoliko ih je uvijek u sicilijanskoj zrakoplovnoj bazi u Trapaniju i u grčkom Akciju. U vojno obavještajnom smislu, naš su teritorij i obližnja sfera ruskog interesa, dobro pokriveni. Ukrajinski primjer zorno prikazuje koliko je to važno. K tome, NATO iz grčkog Araksosa zračnim patroliranjem “pokriva” prostor južnije od Hrvatske.

No, nije predsjednik Milanović bio sasvim u krivu kad je rekao da NATO za Hrvatsku u prvom redu znači – Sjedinjene Države. Njihova vojna moć i brzina reakcije veća je od dugih zapovjednih linija NATO-a, koliko god im zapovjedništva bila blizu. AlJazeera je u Italji prebrojala ukupno 44 američke baze s 12.247 vojnika.

Od većeg značaja je zrakoplovna baza Aviano, jedina američka zrakoplovna baza južnije od Alpa iz koje je svojedobno krenulo bombardiranje Srbije i Čačka. U Avianu su smještene dvije eskadrile borbenih aviona F-16, te po dvije eskadrile helikoptera za spasilačke i misije izvlačenja. U zrakoplovnom smislu to bi anuliralo trenutnu nemoć Hrvatskog ratnog zrakoplovstva oslonjenog na ruske lovce i helikoptere servisirane u Ukrajini. Pritom lovačka komponenta HRZ-a trenutno ne smije poletjeti prije početka TV kalendara, a mora sletjeti odmah nakon vremenaske prognoze TV dnevnika. Naime, noćni letovi su im iz tehničkih razloga zabranjeni odlukom MORH-a.

Između Livorna i Pize se nalazi logistička baza Camp Darby, a u nešto nam bližoj Vincenzi Caserma Del Din s većim dijelom borbene skupine 173. brigade lakog pješaštva koja je slavu stekla u Vijetnamskom ratu, a od tada je prošla bojišta Iraka i Afganistana. Malu nezgodu ova je postrojba imala na vojnoj vježbi u Bugarskoj prošle godine kada je dobila zadatak osigurati nekoliko objekata.

Zabunom su osigurali i tvornicu biljnog ulja, ali bez ispaljenog metka jer su zaposlenici ostali u šoku. Uz borbenu skupinu 173. brigade još je bojna veze i bojna US Africa Army, što je južnoeuropska vojna skupina. Ostatak 173. brigade s istom namjenom nalazi se u Caserma Ederle, također pored Vincenze. Američke mornaričke baze Napulj i Sigonelli podrška su glasovitoj 6. američkoj floti koja se u našim vodama osjeća kao u vlastitom bazenu.

Flota koju predvodi zapovjedni brod USS Mount Whitney ima udarnu moć koja je neusporediva s bilo čime u hrvatskom okruženju što bi se u ovom trenutku moglo razmatrati kao potencijalnu prijetnju. Nisu tu samo sustavi protuzračne i proturaketne obrane, nisu samo krstareće rakete koje se mogu ispaliti s brodova i podmornica, nego i 1900 pripadnika elitnih iskrcajnih postrojbi koje bi u zajedništvu s Kopnenom vojskom HV sasvim sigurno mogli pogasiti svaki ratni požar na ovom prostoru piše Slobodna Dalmacija.