Kakva je cijena otcjepljenja i ko bi je sve platio?

Najzlokobnije je da političke elite Srba i Hrvata u BiH imaju trećeg partnera koji bi pristao na održivi bošnjački dio.

Kada se poveže nekoliko događaja i pojava koji u posljednje vrijeme uznemiravaju (pro)bosansku javnost, teško je da, vođeni razumom i elementarnom logikom, a iznad svega iskustvom, ne počnemo donositi teške i zlokobne zaključke. A najzlokobniji je da rukovodstvo [bh. entiteta] Republike Srpske, podržano od Srbije i diskretno od Rusije, upravo i unatoč svim rizicima – priprema otcjepljenje.

Slično se može reći i za ponašanje tzv. političke elite bh. Hrvata okupljene oko HDZ-a BiH, koja djeluje u nešto drugačijim uvjetima i uz podršku članice EU, ali koji su upravo restaurirali separatistički projekt Hrvatske republike Herceg-Bosne (HR HB). A najzlokobnije je da pri tome imaju i trećeg partnera koji bi pristao na „održivi bošnjački dio“, ostatak rascjepkane Bosne i Hercegovine na 24 posto državne teritorije.

Postoji niz indikatora da ovakvi zaključci imaju osnova i da je provedba destruktivnog plana u toku. Posljednji u nizu su najavljene izmjene Zakona o MUP-u RS koje predviđaju formiranje rezervnog sastava policije Republike Srpske. Prethodilo je tome i nekoliko drugih poteza čija je suština stvaranje debalansa u naoružanju i borbenoj moći, blokiranje vitalnih političkih i sigurnosnih procesa na nivou države itd. iz čega je i uslijedio zaključak o destruktivnim namjerama iz manjeg bh. entiteta.

Planovi, a ne zavjere

Npr. obavještajna služba susjedne zemlje rovari po Bosni i Hercegovini fabrikujući „dokaze terorističke prijetnje“, a državno Tužilaštvo umjesto da povede ozbiljnu istragu o tome, privodi novinare, procesuira ministra sigurnosti koji radi svoj posao i zataškava problem štiteći stranu agenturu i – rodbinu!? Zatim, novi talas očajnih i sve agresivnijih migranata je pred vratima, a državni organi BiH ne pripremaju nikakav odgovor, dok Hrvatska utvrđuje granicu.

Na sličan način se priprema i Republika Srpska. Nakon što je 2017. godine ovaj entitet odlučio da potroši milion maraka za nabavku novih 2.500 automatskih pušaka, nedavno je također u Banjoj Luci krenula inicijativa da se ozakoni formiranje rezervnog sastava MUP-a RS, navodno radi protuterorističkog djelovanja.

Vrlo nedavno je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio da za 24 sata RS može izvesti policiju na administrativnu liniju entiteta i učiniti je granicom, a odmah zatim je i izveo specijalce srpskog MUP-a na međuentitetske raskrsnice oko Sarajeva da to i demonstrira. Izgovor je bila „borba protiv kriminala“, ali je u suštini izvedena pokazna vježba „naoružana lica sa fantomkama u blokadi grada“ kakvu smo već vidjeli u martu 1992. godine.

Nadalje, na jednoj opskurnoj televiziji u Srbiji Dodik je neki dan ponovo i uživo ažurirao kartu velike Srbije pripajajući Republici Srbiji bosanski entitet RS i dio Crne Gore kao „prirodnu stvar“. Prije toga, na obilježavanju godišnjice NATO bombardiranja Srbije u Nišu i Vučić, i Dodik fokus interesa skrenuli su sa Kosova na Bosnu i Hercegovinu. Svima je i u Srbiji, i u svijetu jasno da je Kosovo odavno izgubljeno za Srbiju. Imperativ Aleksandra Vučića stoga je da svojoj javnosti ponudi adekvatnu kompenzaciju, kako sve žrtve Srbije u izgubljenim ratovima ne bi bile sasvim obesmišljene. A to može biti samo – Republika Srpska u sastavu Srbije.

U prilog tome više od bilo čega govori ponašanje Milorada Dodika i srpskih kadrova pod uticajem Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u državnim organima, koji svakim potezom nastoje blokirati državne organe. Npr. u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH posebna opstrukcija vodi se u poslovima povezanim sa NATO integracijama pri čemu kadrovi iz RS izbjegavaju učešće ili otežavaju provođenje zadataka.

Sve su to pažljivo koordinirane i planirane akcije, pa javnost u BiH, ali i međunarodna, ne bi smjele nasjesti medijskim spinovima iz Banje Luke ili Mostara da se radi o „izmišljenim zavjerama iz kuhinja sarajevskih medija“, kako glavni akteri nastoje kamuflirati stvarne namjere, anestezirati javnost i spriječiti eventualne bilo čije protivmjere. Najopasnije u svemu, a posebno u planiranom ojačavanju naoružanih formacija te liberalizaciji nabavke oružja u RS, jeste što će to proizvesti reakciju u FBiH, a tada već postoji ozbiljan i konkretan potencijal novog oružanog sukoba. Zato bi se sada moralo problematizirati i pitanje stvorenog debalansa u naoružanju na Balkanu, iako glavna opasnost za mir ne leži u novim borbenim avionima i helikopterima Srbije i Hrvatske, nego u jačanju entitetskih naoružanih formacija RS. A strateška oruđa susjednih država svakako su posebna priča i treba je staviti u kontekst priče o stanju i borbenoj moći Oružanih snaga BiH.

Da li je balans već narušen?

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog / Pariškog sporazuma i uspostave mira, BiH (RS i FBiH), SRJ/Srbija i Hrvatska su u junu 1996. godine pod pokroviteljstvom OSCE-a potpisale Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja kojim su utvrđeni limiti naoružanja u svim vojskama, a zatim su formirane mješovite međunarodne komisije koje su vršile monitoring naoružanja u sve tri zemlje. Ograničenja su se odnosila na artiljeriju, tenkove, oklopna vozila, borbene avione i helikoptere. Tadašnji debalans morao se postići redukcijom postojećeg naoružanja na dogovorenu mjeru i uglavnom je do prije nekoliko godina zadati omjer i održavan, ali je zatim čitava stvar izmakla kontroli.

Evidentno je da se posljednjih godina Hrvatska i Srbija naoružavaju i moderniziraju vojnu opremu, a da BiH u tome stagnira. Može se reći da je to problem Bosne i Hercegovine, ali ako se zna da se skoro svake godine u kreiranju budžeta BiH nastoji smanjiti dio za odbranu, onda se stvar može posmatrati i drugačije tj. pitati ko u tom procesu oko budžeta „guši“ stavku za modernizaciju Oružanih snaga BiH? I s kojim namjerama?

Hrvatska je značajno modernizirala svoj arsenal, ali je također i kao članica NATO-a pod posebnim tretmanom i nadzorom u sferi odnosa snaga u regiji. Međutim, pretprošle godine i Srbija je kupila šest aviona MiG-29 od Rusije i to za višestruko nižu cijenu od tržišne. Osim toga, Rusija je obećala Srbiji donaciju od 13 borbenih helikoptera za vojsku i policiju. Govori se i o dopremi raketnih sistema u Srbiju pa je logično preispitivanje namjera Srbije i uloge Rusije.

Ali, iz NATO-a i administracije EU još ne procjenjuju, bar ne javno, da su ove nabavke kršenje balansa. Pojedini poslanici u Parlamentu BiH više puta su tražili od MVP BiH i ministra vanjskih poslova Igora Crnatka da pokrene zvaničnu provjeru poštivanja balansa u naoružanju u regiji, ali osim paušalnih ocjena da je „sve u redu“ konkretne akcije nije bilo. A što se tiče BiH, modernizacija je odavno u znaku – opstrukcije iznutra.

„Imamo situaciju da je svojevremeno 300 miliona konvertibilnih maraka (150 miliona eura), koje su bile planirane u budžetu za kupovinu vojnih helikoptera i modernizaciju naoružanja u Oružanim snagama BiH, jednostavno bilo odbijeno od Fiskalnog vijeća u kojem su bili premijeri entiteta Željka Cvijanović i Fadil Novalić te svi ministri finansija: državni Vjekoslav Bevanda, entitetski Zoran Tegeltija i Jelka Milićević“, tvrdi Sifet Podžić, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH i nekadašnji načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH. Tako je često i sa troškovima za osnovne potrepštine Oružanih snaga BiH.

Rezervisti i mali kalibri

Međutim, kako je već rečeno, prava opasnost po mir u BiH nije u sferi strateških oruđa i sistema, nego na mnogo nižoj tehnološkoj, tj. na taktičkoj razini. I protekli rat se vodio sa minornom upotrebom borbene avijacije i raketnih sistema. Borbe su pretežno vođene pješadijskim oružjem uz artiljerijsku podršku i maksimalno naprezanje ljudstva. Dakle, opasnost po mir u BiH leži upravo na nižem nivou prijetnje – u predimenzioniranoj opremljenosti policijskih snaga oružjem i tehnikom, koja prevazilazi policijske potrebe tj. dobija elemente vojne vatrene moći i u masovnom posjedovanju ličnog, lakog i „sportskog“ naoružanja u rukama građana.

MUP Republike Srpske je 2017. godine iz kragujevačkog Zavoda „Crvena zastava“ naručio automatske puške MO5E1 kalibra 7,62 mm (1.500 komada) te automate M92 kalibra 7,62 mm (1.000 komada) po cijeni od 967.284,62 USD uključujući i trošak za municiju. Isporuka je trebala da se završi još prije godinu dana, ali do danas puške nisu stigle u Banju Luku, osim ako ovaj transfer nije obavljen tajno.

Po informaciji iz MUP-a RS bila je istekla uvozna dozvola izdata za Direkciju za promet naoružanja i vojne opreme RS kojom rukovodi Dragan Kapetina (poznat iz ranijih afera trgovine oružjem), pa je posao prolongiran. Ili je neko ipak zaustavio ovaj kontraverzni posao? Još 2017. godine zapadni mediji su reagirali na namjere banjalučkih vlasti ocjenjujući, poput The Guardiana, da je „…kupovina 2.500 novih automatskih puški za policiju RS-a zabrinjavajuća zbog separatističkih namjera regionalne vlade i produbljivanja ruskog utjecaja u podijeljenoj i ekonomski deprimirajućoj zemlji“.

Taj proces je tada doveden u vezu s Rusijom, jer je oružje trebalo biti isporučeno u Centar za obuku MUP-a RS u kojem će i prema Dodikovoj najavi „obuku specijalaca vršiti operativci iz Rusije”. U takvoj okolnosti, kao i radi nekoliko ljutitih Dodikovih izjava na račun „britanskih obavještajaca koji vršljaju po RS“, neki analitičari nalaze mogućnost da su upravo zapadne vlade na nivou tajne diplomatije zaustavile ovaj transfer. Pitanje je – do kada? Jer, od strateških ciljeva i milionskih poslova se ne odustaje lako.

Proces u proceduri i na drugom štapu

Vratimo se najnovijem manevru – rezervni sastav MUP-a RS. Prema poznatim podacima ovaj proces je u proceduri i na dugom štapu. Ipak, već je ocijenjen dvojako – i kao stvarna prijetnja miru, ali i kao politički manevar za pritisak na vlastitu opoziciju i bošnjačku elitu u FBiH. U svakom slučaju, treba biti shvaćen ozbiljno, kao i pooštravanje Zakona o javnom redu i miru, koji će ograničavati slobodu medijskog djelovanja, te liberalizacija propisa o nabavci oružja za građane RS.

Prema raspoloživim, možda nepotpunim, podacima MUP RS sada ima oko 6.700 pripadnika, a rezervni sastav bi trebao brojati petinu od tog broja, dakle još 1.300 policajaca, što je ukupno oko 8.000 naoružanih ljudi. „Rezervisti“ bi prošlu obuku, zadužili i držali oružje u posjedu i bili bi pozivani „po potrebi“, a zvanično to je u slučaju akcija suzbijanja terorizma ili problema u vezi sa migrantima. O nacionalnoj strukturi, naravno, nije rečeno ni riječi pa se pretpostavlja da bi među rezervnim policajcima, kao i sada u redovnom sastavu, Bošnjaci i Hrvati bili u obimu statističke greške.

Poređenja radi, u svim kantonalnim MUP-ovima u FBiH ima oko 10.400 policajaca (izvor podataka je Centar za sigurnosne studije BiH). Još po nekoliko stotina policajaca ima u državnim policijskim tijelima, a najbrojnija je Granična policija BiH sa predviđenih 2.500 policajaca. Što se tiče vojske, Oružane snage BiH trenutno broje oko 9.000 pripadnika.

Ovako gledano, naizgled postoji balans snaga. U praksi, zaista postoje bitne razlike u opremljenosti, standardu i mogućnostima pojedinih policijskih agencija. Međutim, ojačavanje MUP-a RS u brojnom stanju, ali i naoružanju, opremi, oklopnim borbenim vozilima i borbenim sredstvima sa karakteristikama vojnih efektiva koje je najavio ministar Dragan Lukač svakako bi narušilo taj balans i ujednačenost prisustva policijskih snaga na teritoriji BiH te je nezaobilazno pitanje – čemu će to sve služiti? Opozicija u RS tvrdi da se režim priprema za zavođenje još rigidnije vladavine u ovom entitetu, ali posljednje izjave Milorada Dodika ukazuju i na drugačije, radikalnije namjere.

‘Naoružani narod’

Mora se ukazati i na gotovo nevidljivi oblik naoružavanja građana entiteta RS i mimo zvaničnih policijskih organa. Nedavno su usvojene izmjene i dopune Zakona o oružju i municiji RS tako što su brisane odredbe koje su obavezivale osobe da prilikom traženja dozvole za oružje pribave uvjerenja suda o nekažnjavanju. Dakle, dozvolu za oružje sad mogu tražiti i dobiti i kažnjavana lica, tj. svi. Sigurno je da će ove izmjene podstaknuti legalno naoružavanje upravo osoba koje već predstavljaju sigurnosni rizik, a koje su u bliskoj prošlosti bile najčešća mobilizacijska masa paravojnih formacija. Zato je ključno pitanje – šta je suština ove izmjene i kakva je namjera organa RS?

Nadalje, malo je poznato da je u RS izuzetno dobro organiziran sistem lovačkih udruženja. Rasprostranjena su ravnomjerno širom teritorije entiteta, a njihov rad odlikuje se zavidnom, gotovo vojničkom disciplinom i masovnom opremljenošću članova oružjem tzv. dvojne namjene, odnosno poluautomatskim puškama sa optičkom opremom koja je istovremeno i savremeno vojno pješadijsko, a ne samo lovno oružje.

Zanimljivo je da MUP RS nikad nije objavio broj registriranih osoba sa dozvolama za „sportsko oružje“ (u šta spada i lovačko), niti broj i vrstu dugih cijevi koje oni posjeduju. O ilegalnim depoima oružja preostalim nakon proteklog rata ovdje je nemoguće govoriti čak ni u približnim procjenama.

Može se reći da su organi RS sistematičnom politikom omogućavanja građanima da legalno dođu do oružja ostvarili doktrinu „naoružanog naroda“ poznatu iz ranijih vremena, ali sa drugačijom svrhom. Ili je svrha i onda bila ista, da se u pogodnom trenutku već naoružane ljude podstakne na nasilno provođenje ciljeva koje politika nije uspjela provesti. Jer, samo je jedan korak od lovačkih društava i naoružanih građana do paravojnih grupa i jedinica rezervista čiji pogubni tragovi djelovanja i danas obilježavaju međunacionalne i političke odnose u BiH.

Hoćemo li se ponovo uvjeriti u teoriju da se na Balkanu historija ponavlja, sada uglavnom zavisi od strane koja upravo, dok se grčevito protivi ulasku BiH pod sigurnosni kišobran NATO-a, zvecka vlastitim oružjem i ne prestaje sa prijetnjama podgrijavajući svakako konfuznu situaciju u zemlji. Dovede li nas neki novi inscenirani incident u stanje kao u proljeće 1992. godine, bit će jasno da je velikosrpski projekat ušao u novu fazu realizacije i to sukobom niskog intenziteta.

I manji incident bio bi dovoljan povod da „policija RS za 24 sata izađe na granice“ i da entitet proglasi nezavisnost kojom banjalučki lideri odavno prijete, a beogradski im odobravaju. Jedino što još ne znamo – koja bi bila cijena tog avanturizma i ko bi je sve platio?

Izvor: Al Jazeera