NEVJEROVATNA PRIČA O UZEIRU SRNI OCU DARIJA SRNE – Priča koju je davno objavio The Guardian

Darijo Srna (legenda ekipe Shakhtar Donetsk i bivši kapiten reprezentacije Hrvatske) u domovini svoga oca Uzeira Srne (1940-2016)…

Priča o ocu Uzeiru koju je objavio The Guardian 2008.

-Uzeir Srna rođen je u Gornjim Stopićima, selu kod Čajniča u istočnoj Bosni, godinu dana prije Drugog svjetskog rata. Kako je njemačko napredovanje naišlo na žestok otpor, linija fronta je prelazila naprijed-nazad preko sela, više puta prisiljavajući njegove stanovnike da bježe. 1941. godine, međutim, nakon naizgled završenih borbi, vratili su se kućama. Pokazalo se kao užasno pogrešna procjena.

Jedne noći su četnici, srpske nacionalističke paravojne formacije koje su vodile svoj rat u ratu, upali u selo i spalili ga do temelja. Uzeira je zgrabio njegov otac, te su pobjegli u šumu sa njegovim bratom tinejdžerom Safetom. Njegova majka nije bila tako brza. “Bila je trudna”, rekao je Uzeir. “A ona i moja sestra su žive spaljene.”

Uzeir, Safet i njihov otac pobjegli su na sjever u Bosanski Šamac, ali se usred haosa izbjeglica Uzeir odvojio od oca i brata. Nekako je završio u Sarajevu, a odatle je odveden u Sloveniju, gdje je proveo nekoliko mjeseci u sirotištu prije nego što ga je usvojio policajac u Murskoj Soboti: dječak koji je bio Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc.

Povratkom u Bosanski Šamac uslijedila je daljnja tragedija. “Bila je to glupa nesreća”, rekao je Uzeir. “Moj otac je našao posao u malom kafiću. Jednog dana je sjedio ispred njega i pogodio ga je zalutali metak koji ga je ubio.” Uzeir nikada nije pronašao grobove ni svoje majke ni svog oca.

Safet je u očaju otišao u vojsku, ali brata nikada nije zaboravio. Gdje god je otišao, pitao je da li je neko vidio Uzeira. Prošle su dvije godine bez ikakvih čvrstih tragova, a onda je poslat u Niš u Srbiji. Tamo mu je komandovao jedan Slovenac, koji se sjećao da je čuo za bosansko siroče koje je udomila porodica u Murskoj Soboti.

Čim je mogao, Safet je otišao u Sloveniju da nastavi potragu. Trebalo mu je nekoliko sedmica da locira kuću Kelenca, ali kada je to učinio, znao je da je pronašao svog brata. Kelenčevi su tvrdili da će Uzeir imati bolji život s njima u Sloveniji, ali je Safet bio uporan i odveo Uzeira natrag u Bosanski Šamac, gdje je upisao lokalnu školu.

Čak i u strogom svijetu sjeverne Bosne u godinama neposredno nakon rata, Srne su bili primjetno siromašni. „Uvijek sam bio gladan“, prisjetio se. “Vidio sam svoje drugove iz škole kako jedu svježi hljeb i kiflice, i to me uznemirilo, pa sam odlučio da postanem pekar.”

Uzeir je izučio zanat, ali tek što je počeo da radi kako treba, javili su mu se rođaci iz Sarajeva i zamolili ga da ode živjeti kod njih u Sarajevo. Oduševljen mišlju o familiji, Uzeir se složio. “Kada sam dobio prvu platu u Bosanskom Šamcu, kupio sam cipele, jaknu, kofer i kartu za voz za Sarajevo”, rekao je. “Ali nisam znao gdje oni žive. Tako sam satima šetao po Sarajevu prije nego što sam našao njihovu kuću.”

Borio se da nađe posao kao pekar, pa je Uzeir preuzeo niz fizičkih poslova prije nego što mu je konačno, nakon nekoliko mjeseci, ponuđeno radno mjesto u pekari. Tamo je počeo prilično ozbiljno da se bavi fudbalom, a kao golmana ga je uzeo FK Sarajevo.
Lutanje je, međutim, bilo u njegovoj duši. Upoznao je grupu srbijanskih inženjera koji su ga zamolili da ode sa njima u Beograd, radi u njihovoj kompaniji i igra za njihov lokalni klub. Pošao je za njima, ali se tu nije nastanio i vratio se u Bosnu, za bratom u vojsku.

Poslan je u Busovaču, gradić u srednjoj Bosni. “Tamo sam počeo da igram za Jedinstvo, lokalni klub”, rekao je Uzeir. “Sjećam se da smo imali prijateljsku utakmicu protiv Čelika iz Zenice. Oni su tada bili veliki klub. Nekoliko dana nakon utakmice, neki ljudi iz Čelika su me zamolili da odem da igram za njih, ali to nikada nije bilo za mene u Zenici imali su dobar tim i odlučili su me poslati na posudbu.

Prije nego što se to moglo dogoditi, Uzeir je otputovao u Hrvatsku sa Čelikom na prijateljsku utakmicu protiv Neretve u Metkoviću. Neposredno prije utakmice povrijeđen je golman Neretve”, rekao je Uzeir. “Zato su me pitali jer sam bio Čelikova rezerva da igram za njih. Nakon meča traže da ostanem, jer su bili prilično impresionirani mojim odbranama.”

Tamo se Uzeir oženio mještankom Nadom i dobili su sina Renata, koji je sada trener u Neretvi. Brak se ipak raspao, a on je otišao u Francusku, četiri godine svirao i radio u Parizu, da bi se vratio u Metković, gde je upoznao i oženio drugu ženu, Milku, sa kojom je dobio dvoje dece, Igora i Darija. Jedno vrijeme je radio kao vozač kamiona, prije nego što ga je Neretva zamolila da trenira njihovu omladinsku ekipu. Jedan od njegovih igrača bio je Darijo.

“Iako je bio jako mali, mnogo manji od ostale djece, svi su znali da je Darijo veliki talenat”, rekao je. “Bio je dobar u rukometu, stonom tenisu i košarci. Jednog dana je čak došao iz škole i rekao da mu je učitelj rekao da ostavi fudbal i da se fokusira na košarku.”

Na sreću, ignorisao ga je. “Kad je bio klinac, imao je ponude zagrebačkog Dinama, Zagreba i Varteksa Varaždin”, rekao je Uzeir. “Znao sam da Varteks ima najbolje uslove za mlade igrače, pa sam mu rekao da je za njega najbolje da igra tamo.” Ali tada im je u kuću u Metkoviću došao bivši igrač splitskog Hajduka Ivan Gudelj, koji je ponudio igranje u Hajduku.

Za Srne je to bio veliki rizik. Oni su Bošnjaci, a kako je rat tutnjao, ubrzo se pokazalo kako će mladom muslimanskom igraču biti teško da bude primljen u Splitu. “Bilo je to teško vrijeme”, rekao je Uzeir. “I tvoje ime je bilo toliko važno. Ali najgore je bilo to što su treneri došli i otvoreno tražili novac da Darijo ostane tamo. Srećom, bio je toliko talentovan da su treneri mladih, kada su ga vidjeli, odlučili da mora ostati.”

Ostao je do 2003. godine, kada je prešao u Šahtjor u transferu koji je bio toliko unosan da je Uzeir mogao komotno da kupi sopstvenu pekaru. Darijo mu je kupio Mercedes i BMW, ali Uzeir je i dalje živio u svom malom stanu u Metkoviću.

“Uvijek govorim Dariju da moraš da štediš svoj novac kada ga zarađuješ”, rekao je Uzeir.