BOŠNJACI PROTIV ZAPADA ILI ZAPAD PROTIV BOŠNJAKA: Dobija li Sarajevo novu “alijansu za promjene“

Izvor: Slobodna Bosna

S obzirom na sva dešavanja i situaciju u kojoj se BiH nalazi, i to ne svojom krivicom nego zbog politika Zagreba i Beograda a s kojima zapad ne želi da se zamjera, neće teme o kriminalu i korupciji odlučivati izbore, nego upravo promjene Izbornog zakona i odluke koje se tiču državnosti Bosne i Hercegovine.

Predstavnici međunarodne zajednice u BiH, predvođeni Američkom ambasadom u Sarajevu, pomogli su da na izborima 2000. godine na vlast dođe tzv. Demokratska alijansa za promjene u kojoj je bilo 11 stranaka predvođenih SDP-om na čijem čelu je tada bio Zlatko Lagumdžija. U Alijansi je bila i Stranka za BiH te devet manjih političkih partija koje su iz vlasti izbacile SDA i HDZ.

Izbornoj kampanji 2000, uz podršku zapadnih političara, uveliko su pomogli tadašnji nezavisni mediji u Sarajevu vjerujući u obećanja o reformama, borbi protiv korupcije, 30.000 novih radnih mjesta, jačanju državnih institucija, povećavanju stranih investicija, implementiranju aneksa 7 Dejtonskog sporazuma (povratak izbjeglica i raseljenih)…, obećanja o socijalnoj državi i socijalnoj pravdi. Nije na odmet spomenuti da je to vrijeme kada je ideja socijaldemokratije još uvijek bila jaka, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj, ali i Evropi.

Neispunjena obećanja

No, neposredno nakon preuzimanja vlasti u Alijansi su počeli unutrašnji sukobi, naravno oko podjela pozicija, federalni ministar finansija je povezivan s kriminalnom aferom (u koju su bili uključeni visokopozicionirani pojedinci SDP-a), uslijedile su energetske afere, izručivanje Alžirske grupe, sukobi između dvije najveće stranke Alijanse SDP-a i SBiH… Malo je toga što je obećavala Alijansa uspjela i ispuniti. Uz sve to, kao odgovor na izbacivanje iz vlasti HDZ je proglasio tzv. hrvatsku samoupravu, a uslijedila je i afera oko Hercegovačke banke, kojom se godinama kasnije bavio i sadašnji američki ambasador Michael J. Murphy, kao šef Političkog odjela Američke ambasade u Sarajevu (2006-2009) vodeći oštre sukobe s HDZ-om.

Građani od Alijanse nisu dobili promjene, a razočarani su i obećanjima o socijalnoj državi i socijalnoj pravdi. Alijansa je neslavno propala, pokazujući slabosti koje je imala i vlast nacionalnih stranaka koje su tada smatrane najvećim problemom u BiH. Kažnjeni su na prvim sljedećim izborima.

Bio je to početak kraja SDP-a koji će još nekoliko puta pokušati preuzeti vlast uz sve moguće i nemoguće koalicije – od SDA, preko SBB-a do današnje s NiP-om – dok je ideja socijaldemokratije postajala sve manje prepoznatljiva u onome što je SDP radio. Doduše, ne treba zaboraviti da je ideja socijaldemokratije i na zapadu gubila bitke s neoliberalnim kapitalizmom, a da je socijalna država poražena od kapitala nametnutog kao najveća vrijednost koji potiskuje i demokraciju i vladavinu prava i ljudska prava, bez obzira koliko ih, bar povremeno, isticali zapadni diplomati.

Ucjene HDZ-a

Udružena opozicija u Sarajevu, koja po strukturi i unutrašnjim različitostima podsjeća na nekadašnju Alijansu, predstavila je svog kandidata za Predsjedništvo BiH, a zajedničko u istupima njenih članica je kritikovanje SDA i Bakira Izetbegovića. Razlika između nekadašnje Alijanse i udružene opozicije je i jasan program i reforme s kojima je Alijansa išla na izbore, dok se djelovanje udružene opozicije uglavnom svodi na kritiku vlasti, pri tome “zaboravljajući“ da su i sami, na različitim nivoima u vlasti. Možda je i najveća razlika to što je Alijansa bio širi projekat koji je podrazumijevao promjene i u hrvatskom i u srpskom korpusu, sklanjanjem SDS-a i HDZ-a s vlasti uz SDA, dok udružena opozicija niti ima snage a niti ambicija za tako nešto.

Zajedničko za Alijansu i udruženu opoziciju je i to što imaju podršku zapadnih ambasada, predvođenih Američkom, kao i podršku velikog broja sarajevskih medija koji građanima (opet) govore o promjenama i reformama i boljoj budućnosti. Bez SDA, ali sa Dodikom i Čovićem. I to je najveća greška i međunarodne zajednice i “udružene opozicije“ koju prave podcjenjujući glasače.

Loše procjene posebno se pokazuju kroz insistiranje na promjenama Izbornog zakona na kojima insistira HDZ koji uz žestoku podršku Hrvatske time ucjenjuje i zapadne diplomate i “političko Sarajevo“, koje udružena opozicija nema odgovor. Ali, zato pojedinci iz opozicije (Konaković i Radončić) podržavaju Hrvate u njihovim zahtjevima zbog čega je nakon pregovora u Neumu oštro reagirao Željko Komšić.

Ustupci Zagrebu i Beogradu 

Priče o tome kako se političari trebaju dogovoriti – ignorirajući postupke Milorada Dodika, salve uvreda koje iznosi na račun zapadnih diplomata, poteze kojima ruši državu, ponižava Bošnjake na sve načine, a koji u tome ima podršku Srbije i Rusije, uz Dragana Čovića koji je sa njim u koaliciji a koji osim podrške Rusije za izborne reforme, uz agresivno lobiranje Hrvatske sad ima i podršku Velike Britanije i SAD-a, dok za njega lobira Plenković a Milanović vrijeđa i ponižava Sarajevo – postaju sve neuvjerljivije. Pogotovo uz činjenicu da zapadne diplomate, kao ni visoki predstavnik ne žele da imenuju krivce za probleme u BiH i riješe uzroke a ne posljedice problema s političarima s kojima ni oni ne mogu razgovarati i postići bilo kakav dogovor, a ne “političko Sarajevo“.


Godinama građani posmatraju šta radi Dodik, uz otvorenu (finansijsku, političku, vjersku, akademsku i svaku drugu) podršku Beograda i Moskve, a odnedavno i Zagreba, kao što gledaju šta radi Dragan Čović, koji je miljenik i Kremlja i Bruxellesa. Kako Dodik i Čović bez ikakvih posljedica negiraju međunarodne presude (dva suda UN-a – MKSJ i MSP-a, i Evropskog suda za ljudska prava), kako i UN i Bruxelles odstupaju od svojih vrijednosti i međunarodnih presuda kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, kako se prave ustupci Beogradu i Zagrebu glavnim krivcima za krvavi rat i brojne žrtve u BiH, i glavne. Krivce i za današnje probleme u BiH.

Neće visoki predstavnik vikom i galamom nikoga zaplašiti u BiH, osim što takvim ponašanjem u BiH ponižava BiH. Nažalost, time je samo pokazao da, uz veliko neznanje s kojim je došao u BiH, njegovo ponašanje nije ništa drugačije od balkanskih političara i da nema ni dovoljno diplomatskog iskustva.

Iako visoki predstavnik ima velike ovlasti, BiH nije kolonija ni Velike Britanije, koja najavljuje ustavne reforme u BiH kojima se protivi veliki broj građana jer su protiv evropskih standarda. Medvjeđu uslugu “udruženoj opoziciji“ pravi i američki ambasador istupima koji vode ka radikalizaciji i zbijanju bošnjačkog korpusa, a o čemu svjedoče brojne izjave i reakcije na socijalnim mrežama. Jer, sve postaje očitije da problem u BiH nisu ni Čović ni Dodik, nego Izetbegović.

Ne okreće niko u Sarajevu Bošnjake protiv zapada, mada to čak i pojedinci i određeni mediji u Sarajevu pokušavaju tako predstaviti, nego Zapad okreće Bošnjake protiv sebe, jer još uvijek dobro pamte rat i sve nepravde kojima su bili i još uvijek jesu izloženi, a u napadima na Izetbegovića i Komšića zaboravlja se da iza njih stoji oko 500.000 glasova, dakle građana BiH koji su im dali povjerenje na prošlim izborima.

S obzirom na sva dešavanja i situaciju u kojoj se BiH nalazi, i to ne svojom krivicom nego zbog politika Zagreba i Beograda a s kojima zapad ne želi da se zamjera, neće teme o kriminalu i korupciji odlučivati izbore, nego upravo promjene Izbornog zakona i odluke koje se tiču državnosti Bosne i Hercegovine. I građani dobro znaju da se te odluke ne donose u Vladi Federacije, no udružena opozicija i ne krije da je to njihov cilj.

Iako imaju zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva (koji je u kampanji, čini se, prepušten sam sebi) čak i Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a, izjavljuje da treba računati s tim da postoji velika mogućnost da će u Predsjedništvo ući Izetbegović a da se opozicija treba baviti konkretnim stvarima,naravno, u Vladi Federacije čije je preuzimanje nakon oktobra najavio i Konaković. A šta sa Vijećem ministara i državnim parlamentom? Odgovor na to daju kompenzacijske liste za državni parlament, dovoljno je samo pogledati koga su SDP, Naša stranka i drugi stavili za nosioce očito u startu procjenjujući kakve su im šanse i koliku podršku građana mogu očekivati. Upravo kompenzacijskim listama sami su demantirali sve ono što okolo pričaju o svojim uspjesima.

Zbog svega što se dešava, izbore u oktobru odlučit će borba za državu, odnosno stranke koje pokažu najveću državotvornost. SDA i DF, uz sve kritike koje se mogu izreći na njihov račun i dalje su najveće barijere za Dodikove i Čovićeve planove uz svu podršku koju imaju iz Rusije, Srbije i Hrvatske, a nažalost i nekih zapadnih zemalja. Ukoliko to misli mjenjati opozicija pod hitno mora nešto poduzeti, a za početak se puno ozbiljnije posvetiti državi a ne Federaciji i kantonima.


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *