ČARDAK HUSEIN KAPETANA GRADAŠČEVIĆA

 

Izvod iz romana Ševke Kadrića, Bosanski protestant

“Na sat hoda od Gradačca, na mjestu na kojem rijeka pravi veliki luk, 1827. godine kmetovi kapetana Huseina bega Gradaščevića kopali su jarak širine tristopedest stopa, dužine deset hiljada stopa, a dubok preko njihovih glava. Na stotine ih je svaki dan ranom zorom dolazilo od svojih kuća, ulazilo u jarak i kopalo, dok im se glina lijepila za lopate, noge i opanke. Tovarili su zemlju u pletene vreće i nosili je do nasipa na leđima, preko drvenih skela. Prljava voda curila im je niz leđa ostavljajući mokar i utaban trag do nasipa. Praveći nasip istovremeno su produbljivali i formirali buduće vodeno korito.
Kapetan je povremeno jahao pored njih na rasnom konju, gledao radove i odlazio da sanja svoj nedosanjani san. Želio je napraviti od ovog poluotoka kod mjesta Čardak, sa tri strane ograđenog vodom, adu na kojoj će podići dvor i konak. Bila je jesen kada su kmetovi probili i onaj dio zemlje koji je dijelio kanal od rijeke. Voda je svom silinom navalila i Čardak je ostao u vodi, otrgnut od kopna. Kmetovima je laknulo jer su se riješili kopanja, gline i blata, a kapetan Gradaščević je bio tek na pola puta, jer bijeli dvor još nije bio sagrađen.
Kapetanove snove ostvarivali su majstori svih zanata podižući most, podzide i prave zidine na kojima se uskoro zabijelio konak, koji je bio bjelji i ljepši od onog koji je njegov otac, Osman kapetan Gradaščević sagradio ranije u Gradačcu. Husein je na adi gajio pčele da mu zuje oko dvora i mirisu cvijeće, a on se prepustio prepiskama sa vladarima i drugim kapetanima, lovu na jelene i sanjarenju o Bosni bosanskoj.
– Ovo je pravo mjesto za užitke, plemeniti beže – govorila mu je žena, mameći ga mirisom kafe i ženskim dražima.
– Bosna je ovo, hanuma, Bosna. Ovdje je i užitak izmiješan s krvlju – odgovorio je prinoseći ustima fildžan vrele kafe. Pogledom je milovao njeno otkriveno lice, a zatim otvorio pismo koje je stiglo od crnogorskog Vladike.
” … tvrdu ti božiju vjeru dajemo da ćemo od sada u napretku biti zajedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu” pisao mu je Njegoš.
Zagledao se u papir, odmahnuo glavom i više za sebe rekao:
– Vjere nam nikad nisu bile iste vladiko, ali planine, jezik i protivnik sada jesu…
– Šta kažeš beže? – upitala je hanuma, nudeći mu suhe šljive i orahe umočene u med.
– Ništa… – odgovorio je zagledan u pismo – ništa dušo – nastavio je privijajući se na njene grudi u konaku koji je odvojio vodom od ostalog svijeta.”

SEHARA

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *