EDIN URJAN KUKAVICA Svođenje računa sa samim sobom

Piše: Edin Urjan Kukavica


Ramazan je… još danas. Sa akšamom se opraštamo od ovog mubarek mjeseca i čekamo bajramsko jutro; večeras je noć uoči Bajrama. Ako već do sada nismo, pokušajmo makar večeras i noćas svesti račune sami sa sobom, rezimirati svoj učinak, pokušati dokučiti jesmo li i u čemu smo napredovali i, možda još važnije, gdje smo i šta smo propustili… baš kao što činimo nakon što završimo neki ovosvjetski posao.

Probajmo preispitati s kakvim ahlakom, saburom, bogobojaznošću, znanjem, tevekkulom, pokornošću Bogu i zadovoljstvom Njime izlazimo iz Ramazana, odnosno s čime ulazimo u ostatak godine. Ustanovimo li da iz Ramazana, ne dao Bog, izlazimo isti kakvi smo i ušli u njega, znači da smo protraćili Časni Ramazan jer, nemoguće je ispostiti ovaj mjesec, činiti u njemu ibadet, učiti Kur’an i dove, a da sve to uopće ne utječe na naše srce i ne očisti ga. Poslanik islama kaže: „Ko tokom ramazana ne zaradi oprost, tome nikada neće biti oprošteno.“ Ne smije se, naravno, zaboraviti ni sadekatu-l-fitr – naše vitre – sadaku koja upotpunjuje ramazanski post i bez koje, prema neupitnim predajama, ramazanski post neće biti valjan i potpun. O zekatu i onima koji su ga dužni dati, a ne daju, i onima koji se neprestalno pozivaju da ga daju, a nisu dužni, kao i o onima koji ga primaju… nekom drugom prilikom.

Bajram je odabrani dan koga je Svevišnji učinio blagdanom muslimana, dan u kome nam On, iz Svoje milosti, udjeljuje Svoju posebnu blagodat. Dan je to u kome trebamo kroz zahvaljivanje Bogu i veličanje Njega izraziti svoju zahvalnost za blagodat Ramazana. Bajramski namaz poznat je po njegovim tekbirima, pa stoga nastojmo da naši tekbiri budu iskreni i da istječu iz same srži naših srca. Nemojmo, ne dao Bog, biti poput onih o kojima u jednoj predaji govori Imam Sadik, mir s njime: „Kad čovjek donese tekbir, a Bog vidi da mu srce ne svjedoči ono što jezik izgovara, kaže: ‘O lažljivče, pa zar Mene misliš prevariti! Moje mi časti i veličine, oduzet ću ti slast sjećanja na Mene i tvoja ću obraćanja Meni učiniti ništavnim; tebe ću držati daleko od Sebe!’“ I time bismo ispratili Ramazan.
Ozbiljno pitanje koje nam ostaje kao emanet Ramazan-i šerifa je: „Šta iznosimo iz njega, a čega ćemo se – kako bismo produžili Božju blagoslov i milost na nas – pridržavati i u ostatku godine?“ Budući da Ramazan slovi i kao mjesec Kur’ana Časnog i činjenja dova, red je ponešto reći i o ova dva među najodabranijim ibadetima.
Uzvišeni i Svevišnji u Kur’anu Časnom kaže: „Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!“ očito je da se Bog srdi na one koji uče, čitaju, a ne promišljaju i ne primjenjuju kur’anske poruke i puke, te je stoga prvi propis koji se tiče učenja Kur’ana razmišljanje o proučenom. Onaj ko razmišlja o smislovima i značenjima kur’anskih ajeta moći će pojmiti veličinu i vrhunaravnost Kur’ana i samo takav će se držati onoga što Kur’an kaže, činit će ono što mu je zapovijeđeneda čini i kloniti se onoga što je zabranjeno. Samo tako će učenje Kur’ana imati utjecaj na njegovu nutrinu, njegov lijep odgoj, lijepo ponašanje i lijepo djelo, očistiti njegovo srce i povesti ga ka višim svjetovima. Kur’an je, doista, mnogo više od onoga što vidimo napisano na papiru, što jezikom izgovaramo i ušima čujemo. Kur’an je božansko svjetlo koje se u različitim oblicima manifestira u svim svjetovima. Shvatajući zbilju Kur’ana, mi shvatamo i njegovu uzvišenost, a shvatajući njegovu uzvišenost, shvatamo uzvišenost Boga Koji ga je stvorio. Samo promišljajući svaku riječ svakog pojedinog ajeta, nastojeći dokučiti njen smisao i značenje, učač će polučiti golemu korist i njegovo znanje će se bitno uvećati. Jer, Kur’an je svjetlo koje onoga ko ga slijedi izvodi iz tmine i upućuje na Put pravi, put vjere i spoznaje. To je Knjiga koja rasvjetljava svekoliku zbilju, nudi znanja koja se tiču ovog i budućeg svijeta i pomaže nam da sve stvari vidimo onakvima kakve one doista jesu.
Naporedo s tim, valja promisliti i o stanjima Božjih poslanika i događajima iz njihovih života. Spomenemo li se kako su ti prvaci Božiji, i pored svog posebnog položaja koji su kod Gospodara uživali, tokom svojih života bili izvrgnuti raznim nedaćama i nevoljama, živjeli su u siromaštvu, neke su snalazile teške bolesti, bili su izloženi i progonima i zlostavljanjima od strane svojih neprijatelja (a odabranici su Njegovi!) možemo zaključiti da je Bog, Uzvišeni, Svojom uzvišenošću ponad svega i da je Njegova mudrost u vezi s ovim svijetom često neshvatljiva ljudima, pa čak i Božijim poslanicima. Isto tako, shvatit će da ne trebamo očekivati da zbog našeg ibadeta i pokornosti Njemu Gospodar postupa u skladu sa našim željama. Nažalost, ima onih koji izgleda smatraju da bi zato što oni čine ibadet Bog trebao činiti sve što oni sami požele da se desi. Porazmislimo malo i o Vjerozakonu, Božjem Zakonu propisanom ljudima na koji se tako često, na ovaj ili onaj način, pozivamo.

Razmislimo, recimo, makar malo o tome da Vjerozakon propisuje da se čovjeku siječe ruka i za najmanju krađu! Odnosno, ako je ovosvjetovna kazna za materijalni grijeh tako strašna, kakva li je tek kazna na Budućem onom svijetu zbog grijeha koje ljudi čine, a koji se ne kažnjavaju na ovom svijetu, poput ogovaranja, laganja, zlobe, zavidnosti?

U Kur’anu se spominju mnogi narodi koji su zbog svojih nedjela i griješnog života kažnjeni strašnim kaznama na ovom svijetu, pa na nama je da svako za sebe i kao ummet izvučemo pouku iz tih kazivanja. Stoga, porazmislimo i o onima koji su nam prethodili a koje je zbog njihovih grijeha snašla strašna kazna. Kažu da je Isa Mesih pitao Gospodara zbog čega je neke od nekadašnjih naroda Bog žestoko kaznio, pa mu je rečeno: „Voljeli su ovaj svijet onako kako dijete voli majku. Slijedili su griješnike, malo su se plašili Boga, a gajili su preduge nade. Živjeli su nemarno i bezobzirno.“
Čovjek je zaboravan i lahkomislen… pred ovozemaljskim vladarima sebi ne dopušta nikakav nemar i prema njima se odnosi i sa njima razgovara krajnje usredsređen na razgovor, začas zaboravljajući ko je, ustvari, stvarni Gospodar!

Stoga, razmislimo i o riječima Allahovog Poslanika Muhammeda, mir neka je s njim i njegovim, kad je rekao: „Allah, Uzvišeni, je mnoge stvari ostavio u emanet vremenu; najznačajnija od svih je istina!“ Tumačeći navedeni ajet, jedan je velikan rekao: „Najveći prijatelj istine je Vrijeme, njen stalni pratilac je Poniznost, a njen najveći neprijatelj je Predrasuda.“ Imajući ove stvari na umu, sasvim je opravdano i razložno upitati (se): „Šta je to toliko, istovremeno privlačno, gotovo zamamno i, istovremeno i svejednako toliko odbojno, da ne kažem opasno, u istini kad je Gospodar svjetova ostavio u emanet Sebi, jer, Vrijeme, kaže Allah, Uzvišeni, to je On! Nemoćan objasniti istinu, pokušat ću je predstaviti nasumičnim i međusobno neuvezanim navodima i riječima iz djela i govorenja boljih od mene.
Ostajemo zapanjeni kad pomislimo kako je mala korist od istine na ovom svijetu. Istinu je lahko prepoznati: to je ono što najmanje želimo čuti i ono što bi nam najviše koristilo da znamo. Ali, šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži. Dok istina stane na noge, laž već obleti pola svijeta. Osim toga, prava istina se uvijek čini nevjerojatnom. Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Da bi istina ispala vjerovatnija, uvijek joj se dodaje malko laži. Većina ljudi tako rade oduvijek. Oni misle da ne biti uhvaćen u laži znači vrijedi isto kao govoriti istinu. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija sudbina. Jer, govorenje istine često je najveća pustolovina. Zašto? Zato što su ljudi gramzivi prema blagodatima ovoga svijeta. A velikan kaže: „Opominjem vas da budete oprezni spram svijeta ovog, jer je on prebivalište nestalnosti. On nije kuća za opskrbljivanje. Ukrašava se varkom, a vara ukrasom svojim. On je kuća koja je ponižena pred Bogom. Zato je On pomiješao njegovo dozvoljeno sa zabranjenim, njegovo dobro sa zlim, život njegov sa smrću njegovom, te slatkoću njegovu s gorčinom njegovom. Allah Uzvišeni ga nije odabrao za prijatelje Svoje, niti On škrtari s njim spram neprijatelja Svojih. Dobro njegovo je oskudno. Zlo njegovo je već tu. Skupljanje njegovo će nestati. Vlast njegova će biti ugrabljena. Nastamba njegova doživjet će pustošenje. Nije najbolja ona kuća koja se ruši poput građevine propadajuće, niti život koji se iscrpljuje kao što se opskrba troši, niti vrijeme koje se prekida poput hoda.“
Ovaj svijet počiva na liticama istine. Polusvijet, osim što je sklon neistini, duboko je u provaliji nepostojanja. Ako neistina ne postoji, onda ona nikada ne može ni pobijediti. A istina kao ono što jeste nikada ne može biti uništena. U istinu vjerujemo samo ako je izrekne siromah, a u laž i ako je izrekne bogati nevaljalac. A velikan kaže: „Šta je vama? Radujete se onome udjelu malom koji ste pribavili od svijeta ovoga, dok vas ne ojaduje mnoštvo onoga što vam je uskraćeno od svijeta onoga. Baca vas u očaj i nespokojstvo malo onog od svijeta ovoga što vas je mimoišlo, tako da se to pokazuje na licima vašim, i sve što vam je oduzeto baca vas u pomanjkanje ustrajnosti. Kao da je svijet ovaj kuća stalnog boravka vašeg i kao da će obilje njegovo biti s vama zauvijek. Ništa ne priječi bilo kojega među vama da obznani drugu svome nedostatke kojih se on boji, osim straha da bi i drug njemu obzananio manjkavosti slične. Zajedno ste odlučili da odbacite ono što dolazi kasnije i da ljubite ono što je sada. Vjera vaša postade samo lizanje jezikom. To je poput rada onoga koji je završio posao svoj i osigurao zadovoljstvo gospodara svoga.“

Pravi ljudi, oni koji su u osnovi pošteni, naklonjeni su istini i često se razljute ako nemaju druge mogućnosti nego lagati. Upravo je suprotno kod onih koji u osnovi nisu pošteni. Oni počinju time što laž predstavljaju tako da sliči istini, a završavaju time što istina počinje sličiti laži. A čovjekova dužnost na ovome svijetu je da „ciljevima zahtjeva svojih učini ono što mu je Allah, Uzvišeni, stavio u dužnost i da Ga moli za ispunjenje prava Njegova, koje On od čovjeka traži; zaista, srca suzdržljivih plaču na svijetu ovom, čak i ako se oni, licem, mogu smijati; i tuga se njihova uvećava, mada mogu izgledati sretni. Prezir njihov sebe samih golem je, makar im se zavidjelo na onome čime su opskrbljeni. Sjećanje na smrt iščezlo je iz srca vaših, dok u vama prebivaju lažne nade. Ovaj je svijet tako zagospodario vama više od budućega, a ono što je trenutno udaljilo vas je od onog što dolazi kasnije. Samo ste sabraća u vjeri Božijoj. Naravi nečiste i savjest loša razdvajaju vas.“

Ljudi često veličaju istinu, čak i kad govore najveće laži; a čovjek, ustvari, ne čini istinu velikom nego obratno, istina čovjeka čini velikim. Ipak, ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često, onako čisto ljudski, izgleda nerazmjerno hrabrije i poštenije, nego da jedni drugima kažu golu istinu. A bolje je patiti zbog istine, nego biti nagrađen za laž.

Kažu da biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti. Neki je čovjek rekao: „I kad bih imao sve istine u svojoj ruci oklijevao bih da ih pokažem ljudima, jer istina donosi nesreću. Sjetimo se Galileja!“ Te stoga, „pametni“, znaju da je Istina previše važna stvar da je se ne bi štitilo lažima. A jedan velikan je rekao: „Ako ti je neko učinio nepravdu, neka te to nipošto to ne odvraća od djela dobra, budući da ti na dobročinstvo uzvratiti Onaj Koji ni od čega nema koristi. A ti ćeš od svoga dobročinstva i uzvraćanja na nj Uzvratitelja zahvale imati više nego što je poricatelj upropastio. A Allah, Uzvišeni, voli dobročinitelje i istinoljubive! Ima mnogo onih koji se postupno privode kazni dobročinstvom prema njima. Mnogo je zavaranih, jer su im zla pokrivena. I mnogo je zavedenih govorom lijepim o njima. A Allah, Uzvišeni, ne stavlja nikoga na kušnju veću od davanja vremena.“

Istina je jedini način borbe protiv zločina. Osim dokaza da se zločin desio, istina je najmoćnije oružje za borbu da se on nikada ne ponovi.

Patria

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *