(NE)ZAKONITO FOTOGRAFISANJE I SNIMANJE JAVNE USTANOVE

Ovo je možda dobar trenutak i povod da se preispita u praksi primjena tj. zakonitost pozivanja na ovu zabranu, a u različitim situacijama. Ovde ćemo se pozabaviti neovlašćenim snimanjem i fotografisanjem javnih objekata, dok ćemo oblike narušavanja privatnosti ostaviti za neku drugu priliku.

Šta kaže Zakon?

(1) Tko fotografski, filmski ili na drugi način snimi drugu osobu bez njezinog pristanka u njezinim prostorijama ili tko takvu snimku izravno prenese trećemu ili tko mu takvu snimku pokaže ili mu na koji drugi način omogući da se s njom izravno upozna, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Službena osoba koja počini kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka u obavljanju službe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Tko dijete ili maloljetnika snimi radi izrade fotografija, audio-vizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje ili raspačava ili prikazuje takav materijal, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(4) Predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela iz st. 1. i 3. ovoga članka oduzet će se, a predmeti koji su počinjenjem kaznenog djela iz stavka 1. i 3. ovoga članka nastali oduzet će se i uništiti.

Ovdje se može vidjeti da se nikako ne pominje, niti podrazumijeva fotografisanje javnih objekata i površina, te da se navodi i misli samo na zadiranje u privatnost fizičkog lica, ali ne i neko javno vršenje poslova tog lica već samo njegov lični i privatni život.

Nadležna javna komunalna služba za postavljanje znakova može postaviti oznaku „zabranjeno fotografisanje“ odnosno „snimanje“. Tek tada službenik obezbjeđenja ima pravo da upozori na ovu zabranu i dalje postupa po elaboratu tj. planu obezbjeđenja i svojim ovlašćenjima.

Drugo pitanje ove izuzetno važne tematike jeste koja je to predviđena sankcija, jer zaprijećenu sankciju za to konkretno činjenje nismo našli, te ostaje nedorečeno – kako sankcionisati takvo „djelo“. Ovim se nameće zaključak da to nije nikakav prekršaj niti krivično djelo, već samo opravdan osnov za operativnu obradu lica koje je takav snimak tj. fotografiju napravilo i dovoljan osnov za dalje preduzimanje određenih mera i radnji.

Naime, dešava se vrlo često, da ne kažemo da je to redovna praksa i shvatanje policijskih rukovodioca da je sasvim dovoljno da se naredi da nešto ne smije da se snima ili fotografiše, kao što su razni objekti Vlade, državnih organa, ambasade, konzulati itd i da se tako onda mora i postupiti. Ali da li će onaj koji radi na obezbjeđenju tih objekata zapasti u problem ako nekome „zabrani“ ili ne dozvoli slikanje ii snimanje tih javnih objekata, u odsustvu bilo kakvog obilježja ili znaka da je to djelo zabranjeno ?

Šta je potrebno da se ispuni kako bi ta zabrana mogla da bude validna tj. pravno osnovana?

Postoji jedna osnovna karateristika koja sumira i objašnjava sve.  Objekte od strateške važnosti i za koje se donese odluka, a koji imaju istaknut znak zabrane fotografisanja su najjasnije znakovno upozorenje na postojanje te zabrane. Sve drugo nije valjano i može da se kaže da te zabrane nema.

Praksa je kako rekosmo, da se policijskim službenicima i drugim radnicima obezbjeđenja često izriče naredba i stavlja u obavezu da SPRIJEČE „NEOVLAŠĆENO“ SNMANJE I FOTOGRAFISANJE. Takođe, se sa druge strane dešava vrlo često da isti ti policijski službenici i radnici obezbjeđenja zapadnu u problem sa građanima, pa i konflikt, kako bi opravdali to svoje postupanje.

Kakva bi bila posljedica policijskih službenika ili radnika obezbjeđenja ako bi morao čak i da primijeni neku, datu mu zakonom radnju/ovlašćenje, npr. silu tj. neko sredstvo prinude kako bi „spriječio“ neko lice u postupku snimanja ili fotografisanja? Ko bi odgovarao i kako, ukoliko bi se neki građanin ili drugo lice žalilo (sudu) na takvo postupanje tog policijskog službenika ili radnika obezbeđenja? Isti bi, vjerovatno, bio apsolutno kriv i sigurno najstrožije kažnjen, jer je u ZAKONU to čak teže kvalifikovano.

Ovo su pitanja koja nalažu da se po njihovom odgovaranju ova postupanja uvedu u red u praksi i isprave kako ne bi došlo do navedenih problema i sporova.

Iz ovoga svega jasno vidimo da ova zabrana ne može tek tako da se donese niti naloži za objekte koji se nalaze oko nas, na otvorenom prostoru i javnom mjestu, posebno u gradu gde je inače veća cirkualcija ljudi (što motornim vozilima, što pješaka), a da pritom nije to tačno regulisano Zakonom ili nekom aktulnom Uredbom Vlade niti označeno adekvatnim znakom upozorenja, kojima takođe mora da prethodi dobijanje adekvatne dozvole da se takav znak postavi i poštovanje procedure.

To mogu biti objekti od posebnog bezbjednosnog-infrastrukturnog i strateškog značaja, pa može neko da izaziva sumnju da bi svojim postupkom (snimanjem ili/i fotografisanjem), mogao ili imao namjeru da nanese neku štetu ili ometanje funkcionisanja tog štićenog objekta (objekta ili lica) za koje ima opravdana odluka da se posebno štiti. Tom prilikom se lice ili lica koja snimaju ili fotografišu, mogu provjeriti, ali uz poštovanje važećih zakonskih okvira, pa i iskustva u procjeni moguće prijetnje, i tek onda preduzeti dalja ovlašćenja i radnje. Ali nikako se ne može bez navedenog pravnog osnova ZABRANITI ili SPRIJEČITI da neko snima ili fotografiše neki JAVNI OBJEKAT ili PROSTOR NA JAVNOM MESTU.

Namjera nekoga ko planira da slika/snima ili neposredno već uslika/usnimi može se ispitati tj. procjeniti na licu mjesta i onda po tome odlučiti za dalja zakonita postupanja i radnje, ali sama zabrana po svojoj ili nečijoj samostalnoj procjeni i odluci bi bila nezakonita i mogla bi da nosi svoje posljedice. Zato smatramo da bi nadležni organi trebali da ovo pitanje jasno objasne, a neposredni izvršioci i rukovodioci svoje zadatke, koji sadrže takve naredbe (zabrane) zakonski prilagode i svoje neposredne izvršioce na terenu informišu o zakonitom postupanju po ovom pitanju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *