BILO KUDA, “SAJGON” DRMA SVUDA

“Bilo kuda, bilo kuda, iza brda, iza duda, na radiju vrtim dugmad, ali ‘Sajgon’ drma svuda.” Ovo je bila najavna špica, slobodno se može reći, legendarnog Radija “Sajgon”, koji je tokom rata djelovao u okviru Drugog korpusa Armije RBiH. U vrijeme dok je “Sajgon” postojao, ekipa ljudi koja je činila taj radio napravila je neke nezaboravne pjesme, skečeve, radiodrame, ali se i vrlo ozbiljno bavila obavještajnim djelovanjem, propagandom i medijskim ratom protiv agresora. U Tuzlanskom kantonu, gdje je signal Radija “Sajgon” bio najjači, i danas se mnogi sjećaju pjesama i skečeva s ovog radija.

Sve je počelo kada je Edin Delić, današnji načelnik Općine Lukavac, koji je u ratu bio zadužen za obavještajno djelovanje, informiran od Sulje, starog i iskusnog tehničara s Radija “Tuzla”, otkrio kako se može zaustaviti prljava propaganda prekrivanjem frekvencije Srpskog radija “Ozren”. U to vrijeme Radio “Ozren” bio je slušana radiostanica jer je signal zbog konfiguracije terena daleko dopirao. Delić je, priča za Stav, kopirao link frekvencije Radija “Ozren” i razmišljao šta da radi s tim. Došao je na ideju da relejni predajnik na planini Ozren, gdje je jak signal, iskoristi i da se odatle ubacuje na frekvenciju Radija “Ozren”. U Tuzli uzme radiostanicu, link, miksetu i pisaću mašinu, stavi sve u Golfa keca i na Hotilj, brdo preko puta releja Kraljica, na kojem je bio glavni predajnik Radio “Ozrena”. Hotilj je imao i neke druge pogodnosti. U to vrijeme bio je hroničan nedostatak električne energije, a poštanski relej na ovom brdu imao je napajanje iz 3 smjera: Srebrenik, Gračanica i Lukavac.

Stariji čitaoci koji su pratili u to vrijeme ratne radioprograme “s neprijateljskog teritorija” znali su koliko su prljave i podle aktivnosti provodili nadrinovinari poput Riste Đoge i njemu slične armije, među koju se svakako mogao svrstati i ozrenska radijska vedeta Ozren Jorganović s njegovim propagandističkim timom. Radiodifuzni sistem na okupiranim teritorijama bio je u potpunoj funkciji realizacije ratnih ciljeva. Počelo je zezancijom u cilju ismijavanja brutalne propagande koja je tih dana kulminirala na Ozrenu, a sve se odvijalo u vrijeme sukoba između jedinica Armije BiH i HVO-a. Taj period bio je najteže ratno doba, a zezancija s Jorganovićem i ekipom počela je čitanjem šaljivog saopćenja na njihovim talasima:

“Cenjeni slušaoci, program prekidamo zbog važnog saopštenja komande Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. U večernjim satima muslimanske snage su ubacile diverzantsku grupu u područje Vozuće i izvršile snažan napad na srpske položaje. Nakon što su spalili nekoliko kuća i masakrirali nekoliko civila u Kaloišima i Stogu, muslimanski teroristi su se uputili u dubinu planine Ozren. Naše jedinice uspešno odbijaju muslimanske napade, a u toku je potera za terorističkom grupom. Svi vojni obveznici ozrenskih brigada pozivaju se da se odma’ jave u svoje jedinice. Organi MUP-a i civilne zaštite dužni su organizovati stražu u naseljenim mestima, vršiti legitimisanje svih lica i o svim elementima koji mogu ukazivati na kretanje terorističke grupe obavestiti najbližu komandu jedinice Vojske Republike Srpske. Stanovništvu se obraćamo iz preventivnih razloga, nema mesta nikakvoj panici. U potpisu: komandant Prvog krajiškog korpusa general Momir Talić.”

To je bilo prvo ubacivanje na frekvenciju Radija “Ozren”. Naravno, panike je itekako bilo. Nakon što je izazvao paniku, nastavio se ubacivati na frekvenciju radija, puštati pjesme poput Heroji zlatni ljiljani, Ja sin sam tvoj, Da te nije Alija… Tri dana trajao je radijski rat “Sajgona” i “Ozrena”. Voditelji na “Ozrenu” kažu pola rečenice, ubaci se “Sajgon” i sve tako. Već drugi dan Radio “Beograd” izvještavao je o medijsko-propagandnoj ofanzivi Armije RBiH, a voditelji na “Ozrenu” izvještavali su da iza Radija “Sajgon” stoji 800 novinara i tehničara, zapadne zemlje, UNPROFOR, da se emitira iz najmodernijih studija uz pomoć AWACS-a (sic!), a da su Srbi prepušteni sami sebi.

“Tek treći dan oni skontaju da mi emitujemo s njihovog predajnika”, priča Delić i pušta na laptopu snimke programa Radija “Ozren”: “U tri navrata su se neprijatelji uspeli da ubace na naše frekvencije da emituju dezinformacije, mi vam kažemo da ne verujete dezinformacijama.”

“Treći dan, kad su oni skontali da se mi ubacujemo preko njihovog predajnika, lola je gore na brdu i ugasi nas, a pusti njihovu muziku, ali nije edukovan da može skontati koje je čija muzika, ne konta ko je dok ne progovori, mi onda ubacimo malo svoje muzike. Finale, nakon čega je potpuno ugašen Radio ‘Ozren’, bilo je ovako: mi pustimo Allah bismillah, ugasi nas i tišina, oni puste svoje, mi opet ubacimo Allah bismillah i sve tako. Mi sjeckamo sve njihove govore. U jednom trenutku čujem da je nešto drugačije i kažem: Pusti da čujemo šta hoće da kaže. Ozren Jorganović, voditelj na Radiju ‘Ozren’, bukvalno moli sve imućne Srbe da pomognu Radiju ‘Ozren’ u borbi protiv muslimana. To je, ja mislim, razmjera totalne devastacije”, priča Delić. Priča kako mu je u to vrijeme najsimpatičniji snimak, koji je kasnije iskorišten i za špicu Radija “Sajgon”, onaj kada se u tom trodnevnom ludilu u program javlja tehničar Radija “Ozren” i kaže: “Balijanderu, poručujemo ti: Srbi pobeđuju pametom!” “Ja volim reći da smo mi, zapravo, radili na njihovu struju”, objašnjava Delić.

Nakon ta tri dana, Radio “Ozren” je ugašen, a jedan presretnuti razgovor generala Talića najbolje opisuje koliko je “Sajgon” uništio Radio “Ozren”. Naime, Ozren Jorganović telefonom se žali Taliću nakon što je smijenjen s radija, on i cijela ekipa: “Ne verujem da će se Radio ‘Ozren’ nakon svega oporaviti, nikad više neće biti ono što je bio. Da li će neko nešto preduzeti iz državnog i političkog vrha, ja ne znam. Narod je vidno uznemiren, ne zna se više čija će glava ili funkcija biti u pitanju.”

Sudbina katkad ima dobar smisao za crni humor. Naime, poslije rata je bio neki projekt međuetničke saradnje u koji je Delić bio uključen. Ode u Petrovo i u okviru projekta je posjeta novoj biblioteci. Direktor biblioteke Ozren Jorganović. “Pazi sad apsurda, razmijenimo mi brojeve telefona, prijatelji smo na Facebooku, razmjenjujemo poruke i već se ja spremam da mu kažem za ‘Sajgon’ i ona tri dana, nakon čega je ugašen Radio ‘Ozren’. A Ozren Jorganović umre”, priča nam Delić.

U međuvremenu, dok su silazili u Tuzlu, četnici su skontali njihovu lokaciju, izvukli tenk i raspalili tridesetak projektila. Od toga, dvadesetak pogodaka. Od balvana kojim je bila zaštićena relejna stanica ostale su samo treščice, a slova s pisaće mašine bilo je na svakom drvetu u okolini. Samo su mikseta i link ostali u životu.

“Vratili se mi odozgo, sretnem čovjeka iz državne bezbjednosti, kaže on meni: ‘Joj, čuo sam za ono!’ Kažem ja njemu: ‘Ne znam kako ću preživjeti, ni sekunde nismo snimali.’ Kaže on: ‘Mi jesmo, sve.’ A mi u to vrijeme nismo imali čime snimati, nismo imali prazne kasete”, kaže Delić.

U to su vrijeme mediji dobijali imena poput Sabah, Slobodna Bosna, Avaz, Behar… “Trebalo nam je nešto što će privući pažnju, a mi smo htjeli da imamo i tu vezu s Amerikancima. Tako je radio dobio ime Bh. radio ‘Sajgon'”, priča Delić.

Sve je još bilo u domenu zafrkancije, priča on i dodaje: “Kažu, iznad Gračanice na Bukvi ima kuća, dominira Petrovom, a sad, pošto nema Radio ‘Ozrena’, furka je da pokrijemo tu frekvenciju da mi sad malo pičimo na njihovoj frekvenciji. Više se mi ne krijemo, mi deremo svoju muziku, to ti je kao da si neko brdo osvojio. Neko slušao ‘Ozren’ na jednoj frekvenciji godinu i po, sad se uselio ‘Sajgon’, još mi pukli priču, zahvaljujemo se na pomoći našim američkim prijateljima, ’emitujemo s AWACS-a’. Zovem je starog kući s telefona kad smo tu upali, a znam da on uključi radio, ne može da ne sluša, a skoči mu pritisak čim sluša. Kaže on meni: ‘Dragi Edo, pa jesi li ti ušao tamo?’ Nema on predstavu kako to funkcioniše. Mjesec smo bili iznad Gračanice i dosadilo više.”

Pročulo se za djelovanje Radija “Sajgon”. Ubrzo u komandu Drugog korpusa stiže poziv od Ramiza Pljakića, komandanta 108. brigade iz Brčkog.

“Ramiza sam površno znao. Pita me komandant Korpusa Hazim Šadić šta to nas dvojica petljamo. A Pljakić je bio onako kurčevit i nikog nije haj'o, njemu dođe kombi pun oficira iz komande, kao neka kontrola, on sve vrati, nikoga ne primi, samo kaže: ‘Mrš nazad, ovdje se ratuje, a vi se zajebavate! Kažem ja Šadiću da ne znam što me zove. Sjednem u kola i kod njega. Kaže, čuo je on tu našu zafrkanciju, a oni spremaju napad na Donju Brku, ali ubiše ih srpski mediji, razvališe, pa bi volio da nešto napravimo. ‘Ma može, što da ne’, kažem. Ja znam da se u Brčkom čuje pet radiostanica. Mi ćemo donijeti pet predajnika, imaju dva rezervna u Tuzli na radiju, ja imam jedan, nabavit ćemo još dva negdje. Pokrit ćemo svih pet radiostanica, to je veliki psihološki udar. ‘Joj, to je super’, kaže Ramiz, ‘ali nemoj nikome u Tuzli govoriti o ovome.’ ‘Jeste, ali kako iznijeti pet predajnika da nikome ne kažem, a komanda tu.’ Kaže: ‘Reci Šadiću, ali nikome drugom.’ Ispričam Šadiću, kaže da uzmem šta mi treba i da idem. Napravimo mi to, krene napad na Donju Brku, studio nam bio na televiziji u Maoči i, sad, obijam ja sve vojno-obavještajne izvještaje i kaže u jednom izvještaju: ‘Uzeli smo Brku, zarobili smo dva PAM-a, tri PAT-a, 14 pušaka… ovog, onog i 30 bicikala.’ A linija ide kroz lateralni kanal koji je prije korišten za navodnjavanje. Smiješno mi, kanal, bicikla… Padne mi napamet Bora Čorba: ‘Neko mi je ćoriso baciklo pred komandom u po Donje Brke’, sad Bajro Čičak kaže: ‘Kad sam poš'o bježat u Srbiju, morao sam ženu nosit krke’, piši jarane.

I Bajro za tri minute napisa pjesmu. Ali sad treba neko odsvirati. Kažu, ima Saša Leskovac, on je na brčanskoj slobodnoj teritoriji i dobro svira gitaru. Saša to odsvira bukvalno u pet minuta i mi to odmah puštamo na radiju. ‘Haj, Teodore, počinji sad! Malo jače! Malo jače! Dragi gledaoci, evo, ja bih vam jako iskoristio ovu priliku da pozdravim svog pokojnog tatu Milorada, svoju pokojnu mamu Milenu, svog pokojnog brata Arsenija i njegovog pokojnog brata Milutina i sve ostale, mlogobrojnu svoju familiju koja je otišla na onaj svijet. Ja sam bio prisiljen, pod prisilom sam otjeran iz Donje Brke. I neko mi je ukrao baciklo. Ja sam jako napravio jednu pjesmu za to baciklo. Neko mi je ćoriso baciklo / pred komandom u po Donje Brke / kad sam poš'o bježat u Srb'ju / morao sam ženu nosit krke / leđa su me zabolela mlogo / pa sam ženu bacio u jarak / ona mi je počela da suje / oca, mater, deda, familiju / ja joj kažem: Bolje ti je šuti / ja ću tebi zavrnuti šiju / četnici po rovovima ležu / jedni ležu, drugi kući bežu / Allah ekber čuješ sa svih strana / to je vojska ljutih muslimana, joj, joj, joj… Zove neka žena Srpski radio ‘Brčko’: ‘De mi pustite onu pjesmu Neko mi je ćoriso baciklo”, priča nam Delić o tome kako je nastala jedna od najpoznatijih pjesama “Sajgona”.

Kada je završena akcija “Sajgona” u Brčkom, već su bili dobro poznati. I onda je počelo – gdje god je kakva akcija, zovu “Sajgon” da pomogne. Ali treba sastaviti ekipu. Na “Kameleonu” su u to vrijeme bili tzv. kameleonci – Mido Kušljugić i Azer Slanjankić – koji su tada ušli u ekipu Radija “Sajgon”, zatim nekoliko profesora. Uglavnom, ekipu je u to vrijeme činilo deset-petnaest ljudi. Tada “Sajgon” počinje proizvoditi cjelodnevni radioprogram.

“Mi kad sjednemo, kad krenu ideje, pa kad se krene loptati idejama…, to je urnebes. Imamo košuljicu scenarija u kojoj je deset posto onoga što će izaći, a glavno je onih devedeset posto kojih nema nikako u scenariju, to više niko ne može ni ponoviti”, kaže Delić.

Da je popularnost “Sajgona” doprla mnogo dalje nego što su očekivali, uvjerili su se kada su ih zvali da “radijski” pokrivaju akcije širom Bosne i Hercegovine.

“Kad smo bili na Budoželju, kada je bila akcija oslobađanja Ilijaša, dođe nekoliko crnih džipova, iskaču momci u crnim uniformama. ‘Crni labudovi’. Prilazi mi Hase Tirić, komandant ‘Crnih labudova’, kaže: ‘Naši borci dignu radio na šator. Okupe se oko šatora i, dok traje vaša emisija, oni šute i gledaju u radio, ja ne mogu vjerovati.’ Ali najsmješnije je to što taj program i nije namijenjen našima nego drugoj strani, međutim, to je pobudilo pažnju”, prisjeća se Delić.

S obzirom na to da je Delić u ratu radio u obavještajnom odjeljenju, u dijelu zaduženom za psihopropagandno djelovanje, bio je angažiran u pripremi napada na Doboj. Zadatak mu je bio da priredi radijski dio, da tehnički pokrije signal radiostanica, ali problem je bio šta u to upakirati a da izazove paniku. Ideja je bila snimiti razgovor između Biljane Plavšić i generala Vladimira Arsića, koji je komandirao odbranom Doboja, u kojem Plavšićka naređuje Arsiću povlačenje. Ali, problem je gdje naći tako dobrog imitatora da snimi barem jedan autentičan glas.

“Tih dana otišao sam u Gradačac nekim vojnim poslom. Svratim usput na Radio ‘Gradačac’ da pokupim od njih pjesama. Kažu mi: ‘Snimili smo ti jednu kasetu i na kraju, pošto je ostalo prostora, snimili smo ti jednog našeg imitatora.’ Sjednem u auto, ubacim kasetu i krenem za Tuzlu, bila ona Lada crvena. Na Šićkom, kako se penjem uz petlju, čujem imitaciju, Vesna Zmijanac pjeva: Rastaju se drumovi / dijele polje na dvoje / odvojiše se dušmani / ne žele život utroje / čiji ono tenkovi na Gradačcu vatrom gore / čiji su ono vozovi što perone naše vole / čiji ono junaci, mjesto pjesme, tugu poje / čiji ono junaci, mjesto para, suze broje. Okrenem se na petlji i nazad u Gradačac u komandu. Pitam ko je ovaj momak. Kažu: ‘Jedan naš Hamulja.’ ‘Pa gdje je?’ ‘Na Sibovcu na liniji, na minobacaču.’ Na Sibovac odem – kažu, jutros otiš’o kući. Do kuće odem – kažu, otiš’o na mobitel. I sad mi dolazimo, stoji trideset ljudi u redu i čeka mobitel. Gledam, tražim pogledom nekog ženskastog, kad pojavi se muškarčina, puca od testesterona. ‘Jesi čuo za Sajgon?’ Kaže: ‘Jesam.’ ‘Imamo jedan problem, ti nam možda možeš pomoći. Znaš li imitirati Biljanu Plavšić?’ Halo, Biljana ovde. Identično kao Biljana. ‘Pa dođi vamo.’ Odem do komande u Gradačcu i kažem da mi treba taj čovjek i odemo za Tuzlu. Snimili smo taj razgovor, izazvali paniku, to je bilo opće bježanje, ali nismo uspjeli osvojiti Doboj”, prepričava Delić.

Biljana Plavšić, odnosno Hamulja, u tom razgovoru naređuje Arsiću: “Povucite se u Modriču, neka to izgleda kao normalno. To je naređeno iz Beograda. Za to zna Mladić.” A Arsić odgovara: “Da bežimo? Znači da bežimo?” Biljana kaže: “Dajte naredbu da se to evakuiše. Uradite kako sam rekla.”

 “Kad je prošla ta akcija, vraćamo se u Tuzlu, kaže meni Hamulja: ‘Ja dobro pjevam.’ ‘Čuo sam’, kažem. ‘Ja dobro imitiram’, kaže. ‘I to sam čuo. Svaka čast.’ ‘A šta misliš’, kaže on meni, ‘da mi nešto napravimo. Ima jedan momak studio u Tuzli, ja njega znam, da napišemo tekst, Brena nešta otpjevala i snimimo.’ Ko je momak – Mahir Sarihodžić. Sve što ćete slušati, sve je snimano nanovo u studiju, sve je odsvirao Mahir. Prva pjesma bila je imitiranje Brene Dva dana ne mogu biti u Srbiji. To je Hamulja pjevao, i to smo snimili. U to se vrijeme nisu smjele puštati kod nas srpske pjesme. Zdravko Čolić najviše. Cecu ili Brenu nije se smjelo ni pomisliti. Ja kontam: ma pustit ću je pa šta bude. Imam toliko drčnosti. Puste naši pjesmu. Nakon jedno sat u komandi, sretnem jednog Šerifa, on je radio u komandi, znao je šta radim, zna i za ‘Sajgon’. Informisan je čovjek. Kaže: ‘Jarane, jesi čuo ono, jesi čuo Breninu pjesmu, poče prepričavati pjesmu, on u šoku. Vraća se u Bosnu, je l’ moguće?!’ A zove čovjek u studio ‘Sajgon’, jebe mater što kurveštinu puštamo, a Hamulja pjeva”, priča Delić.

Pjesma je išla ovako: Hej kad se sjetim Bosne / u suzama se gušim ja / Bosna mi je, bolan, majka / za nju živim ja / Bosna mi je prava majka / za nju živim ja / dva sata ne mogu biti u Srbji / odlazim u šeher Bosnu svome Aliji…

Delić prepričava scenu kada je s Hamuljom bio u Visokom kod Omera Pobrića. Pustio mu pjesmu, Brenu koju je Hamulja prepjevao. Kaže, Omer nije trepnuo dok je slušao pjesmu. Na kraju kaže: “Majke mi, ova pjeva bolje od Brene.” A Edin mu odgovara: “Jeste, samo što nije ova, nego ovaj pored mene.”

Dok ovo priča, pušta na laptopu pjesme koje je Hamulja pjevao, između ostalog, obradu pjesme Nade Topčagić: Idemo, guzice gore, širom, širom / u Bosni su htjeli gnijezdo sviti / i dušu joj mjesto vina piti / u Bosni su htjeli ostariti / u Bosni su htjeli ostariti / sabah je, sabah je / bježi Mile preko Drine, eto ide Alija / reci kevi i ćaletu da je kriva Srbija / kevo moja, kevo moja, kevo moja…

“Slušaj sad apsurda. Zove mene Hamulja koju godina poslije rata. ‘Šta ima novo?’ Kaže: ‘Nastupam u kafani, sviram Slatki greh‘”, govori Delić kroz smijeh i pušta Hamuljin prepjev pjesme Josipe Lisac: Ovaj talas prostire se svud po svijetu sad / neposlušni nestaju k'o u zraku dim / nikad više neće reći neku psovku ili grubu riječ / zato šute, gase laži, niko ih neće čuti ovu noć / Sajgon svuda, Sajgon oko vas / na radiju svakog trena čujete mu glas… Dodaje da to ljudi kod nas nikad nisu znali dovoljno cijeniti, nisu mogli razumjeti važnost tog projekta.

Specijalnost Radio “Sajgon” bilo je ubacivanje na frekvencije drugih radiostanica. Gdje neko ima problem, “Sajgon” ima rješenje. Tako su u Gradačcu imali problem sa Srpskim radijom “Modriča”. Tamo je radio neki Vid Blagojević, imao je emisiju Fleš parada u večernjem terminu.

“On prdne u mikrofon, vrijeđa, psuje balije. Pozovu nas u Gradačac da pokušamo riješiti problem te radijske torture, da skontamo kako ćemo Vidu Blagojeviću zapapričiti. Čujem ja da je samo jedan neboder u Modriči, a na vrhu nebodera da je studio Radija ‘Modriča’, na 15. spratu – lift ne radi. Meni padne napamet budalaština kad smo im se ubacili na frekvenciju. Kažem: ‘Došao u studio Radija Modriča bogati Srbin iz Chicaga Sreten Ilić, on ima poklon-pakete i 100 dolara za prvih sto ranjenika koji dođu na Radio ‘Modriča’ i jave se Vidu Blagojeviću. Blagojević se do kraja rata više nikad nije oglasio. Pošto nema više Fleš parade, a mi bismo se sad malo zajebavali s Vidom, napravimo svoju emisiju Felš parada”, govori Delić.

Snimili su sajgonci i nemali broj skečeva. Jedan od zanimljivijih jeste Baba Stana, posmatrač na Aerodromu Dubrave. Delić ističe da je taj skeč nastao kao reakcija na odluku UN-a da pusti srpskog posmatrača Slavka Gužvića na ovaj aerodrom.

Iako se možda nekome čini da je Radio “Sajgon” bio samo šala i zezanje, nije tako, jer bio je to vrlo ozbiljan psihopropagandni alat. U timu koji je usmjeravao aktivnosti Radija “Sajgon” bili su psiholog, dvojica profesora marketinga, profesor ekonomije, inžinjer… Delić naglašava da je radio dosta stvari u životu, ali na malo šta je ponosan kao na Radio “Sajgon”. U okviru toga, kaže da su mu najdraži “upadi” u dnevnike.

“Ove lokalne radiostanice imale su običaj da prenose dnevnik radija ‘Pale’, ‘Beograd’ ili ‘Novi Sad’. Pošto je nama ‘Ozren’ bio najdraži, čuka visoka, daleko se čuje, oni su nam onako bili opsesija. ‘Ozren’ je u 19 sati prenosio dnevnik Radija ‘Novi Sad’. Mi se popnemo na Majevicu, čuješ ‘Novi Sad’ na njihovoj frekvenciji, usmjerimo antenu prema Novom Sadu, uhvatimo signal na nekoj frekvenciji koja se ne čuje kod nas i onda propustimo to kroz miksetu i svojom antenom usmjerimo se prema Ozrenu. Pokrijemo ‘Novi Sad’ na frekvenciji na kojoj oni čuju ‘Novi Sad’ i tri dana tako ostavimo da se naviknu na modulaciju. I kada oni prenose dnevnik, prenose onaj koji prođe kroz našu miksetu. Tri dana su pripreme. Treći dan, kada krene akcija, snimi se u tri sata dnevnik. ‘Novi Sad’ obično ima tri spikera u dnevniku i mi isiječemo jedan glas i ubacimo svoj od same najave do kraja dnevnika, on iščita sve vijesti koje je čitao njihov spiker, a doda dvije-tri naše, ali su tako bile garnirane kao propaganda. Danima poslije toga oni demantuju Radio ‘Novi Sad’. Kaže: Radio ‘Novi Sad’ javio da je Biljana Plavšić uhvaćena na granici sa zlatom, to nije tačno. A mi im pustili tu vijest”, govori Delić i pušta nam snimak jedne vijesti koju su ubacili u dnevnik Radija “Novi Sad”:

“Načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić danas je održao pres-konferenciju o situaciji nastaloj odbijanjem rukovodstva Republike Srpske da prihvati mirovni plan kontakt-grupe. General Perišić je istakao da su Savezna Republika Jugoslavija i njena armija, iako ne direktno umešani u rat u BiH, bili aktivno umešani u zaštiti interesa srpskog naroda i Republike Srpske u celini. Nijednog trenutka nije postojala sumnja da je moglo doći do značajnijeg gubljenja teritorija ili većeg stradanja civilnog stanovništva. Međutim, nerazumni potezi rukovodstva Republike Srpske, apsolutno pogrešne procene komande Vojske Republike Srpske, dovode u pitanje bilo kakvu mogućnost pomoći Vojske Jugoslavije Republici Srpskoj, a odnos snaga nastankom muslimansko-hrvatske federacije sve je nepovoljniji po Srbe. Sasvim su besmislene tvrdnje Radovana Karadžića i generala da čvrsto drže pozicije i da su pobednici u ratu. Ova njihova procena i nerazumni potezi značajno će promeniti odnos snaga u bivšoj Republici Bosni i Hercegovini i dati povoda brojnim neprijateljima srpskog naroda u svetu da krenu u odlučni pohod protiv srpske vojske. Iz neracionalnih razloga obmanjuju narod obećavajući im rat do istrebljenja…”

Ovakve vijesti unosile su haos u odnose između Srba iz Srbije i Republike Srpske, išlo je dotle da je čak bila jedno vrijeme blokirana granica na Drini.

Bilo je u toj ekipi Radija “Sajgon” dosta kreativnosti, mašte, ali najviše znanja. Trebalo je znati gdje smjestiti studio na terenu, skinuti profile s geografskih karata, postaviti antenu tako da najbolje radi na frekvenciji za koju je namijenjena, pokriti signal neprijateljskih radiostanica… Trebalo je pripremiti sve do u detalje da se antena može postaviti samo s kompasom i kartom.

“Jednom u Banovićima radi se akcija i mi iz studija u Banovićima šaljemo signal gore na brdo, a ekipa, grupa radioamatera, treba da postavi antenu. Ja im dao kartu i kompas, sve objasnio, oni otišli, kad zovu: ‘Ne može ovo ovako, jarane, ja sam amater 20 godina, nemoj mene učiti, nema šanse.’ ‘Slušaj’, rekoh, ‘ja ću za deset minuta sjesti u auto i eto me gore, ako ja to ne uspijem napraviti, idem na liniju, ako uspijem, svi vi idete.’ Prođe deset minuta, zove: ‘E, jarane, desetka signal.’ Šta je bilo – zna on gdje je sjever, ne treba njemu kompas. Tu je bilo izuzetno mnogo ozbiljnosti, rada, posvećenosti. Samo što je to slabo ko vidio u to vrijeme. Obični narod je vidio, ali nismo se mi ni trudili da dobijemo neko priznanje. Evo, koliko je godina prošlo, ja odem na rudnik, pošto sam profesor na rudarstvu, svi me znaju po ‘Sajgonu’, sve drugo je nevažno”, kaže Delić.

Edin je, što se tiče rata, više od “Sajgona” ponosan na posao koji je uradio prije “Sajgona”. Naime, s jednim timom ljudi napravio je kriptozaštitu šifriranih poruka.

“Zovu me na početku rata da napravim program za šifrovanje razgovora. I mi napravimo kriptozaštitu, povežemo telefonom cijelu Tuzlu. Ali treba sad to isto napraviti u Sarajevu. Abdulah Kajević bio tada u Sarajevu načelnik veze. Telefonija je radila četiri-pet mjeseci na početku rata. Kažem mu: ‘Napravili smo to ovdje, daj da i vama prebacimo’, ali vidim, ne zna on ni pisaću mašinu. Šta da radim? Sjetim se, tada nismo imali interneta, ali imali smo neki BBS ‘Sezam’ u Beogradu. To nazoveš modemom, telefonom, i imaš chat room. Uđem na taj chat room da potražim nekoga i nađem jednog koji je orijentiran na naški, a informatički pismen. Pošaljem mu poruku da se nešto dogovorimo. Bio je to Faruk Telibećirević, koji je tada radio u ‘Svjetlosti’. Kažem mu: ‘Poslat ću ti nešto, skini to i doći će neko po to.’ Dobio je on program za šifrovanje, ali ne može ništa otvoriti bez lozinki. Ja imam prijatelja Seju Saračevića u Sarajevu, koji je sa mnom radio. Kreiram lozinku i kažem mu na telefon: ‘Sejo, piši: nadimak muža naše kolegice s posla, ime djeteta profesora u Poljskoj kod kojeg smo bili…, tako četiri riječi, zatvori kovertu, doći će neko po to.’ Nazovem Kajevića: ‘Otići ćete na jednu adresu, uzeti program, a na drugu šifre.’ Tako je uspostavljena veza šifrovanih poruka Tuzla – Sarajevo. Četnici to nikad od kraja rata nisu uspjeli otvoriti, ni jednu poruku nisu dešifrovali, a mi njima jesmo. Ali, puca telefonska veza Tuzla – Sarajevo, a radi Tuzla – Beograd i Sarajevo – Beograd. Sad se valja dovijati. Krenuli smo mi da pravimo uređaje da možemo slati KT vezom, a ja se s Farukom dogovorim da mi poruke šaljemo preko tog ‘Sezama’, preko Beograda. Jedno smo tri mjeseca slali vojnu poštu preko Beograda za Sarajevo. Niko nije skontao”, priča Delić.

Ističe da su od početka rata hvatali i slušali srpske veze, 95% snimaka koji se koriste u Hagu snimila je ekipa koja je radila šifriranje poruka. Dodaje da su posebno dobro hvatali signal iz Srebrenice, Konjević-Polja, Cerske, ali nije bilo nikakvog kanala komunikacije sa Srebrenicom.

“Moj komšija u Tuzli bio je Omer, porijeklom iz Srebrenice. On je znao da sam u vojsci. Kad je došla prva grupica ljudi iz Srebrenice, pozvao me da se vidim s tim ljudima, jer oni nisu htjeli ni s kim u Tuzli da se sretnu, nikome nisu vjerovali. Ja im ponesem razgovore koje smo snimali. Jednog od njih se sjećam, Osman, profesor fizike. Pošto smo već napravili program, povezali Tuzlu i Sarajevo, predložim mu da to isto uradimo sa Srebrenicom. Kaže on da nema struje, nema radioveze, nema računara. Sad mene to golica, moram nekako riješiti. A u to vrijeme dobio sam novu radiostanicu u vozilo. Imaju oni dinamu, neki generator da mogu puniti, ali nema kompjutera. Sjetim se profesora Muhidina Lelića, radio sa mnom na tom sistemu, pohvalio mi se dva dana prije da je dobio laptop iz Amerike, nov – tad je laptop bio kraj svijeta. Kad dolazi on ujutro i kaže: ‘Znaš šta je bilo, policija došla u dva sata jutros i odnijela mi laptop.’ Šta mislite, ko je poslao policiju”, kroz smijeh govori Delić i nastavlja: “Muhidin je otišao za Ameriku, nikad mu to nisam rekao. Taj laptop Muhidina Lelića, stanica iz mojih kola, koju je Osman na leđima odnio u Srebrenicu 1992. godine, bila je veza sa Srebrenicom cijeli rat.” Upravo je to djelo na koje je Edin Delić najviše ponosan.

Stav.ba